Vjetar

Ne bojim se vjetra neprijatelja, Jer sam spremna na njegov udar. Bojim se vjetra prijatelja, Jer ga ne ocekujem.

x

Slucajnost

Hodajuci kroz zivot, ostrimo nasa cula, prepoznajemo razliku izmedju dobra i zla, ucimo kako dostici nase malo savrsenstvo i kroz moje price se samo preplicu svakodnevne niti zivota obicnih ljudi, skupljenih u jednu paukovu mrezu, koju ja lagano pokusavam otpetljati... Kao slucajni susreti, u mojim pricama je i svaka slicnost sa stvarnim osobama i dogadjajima slucajna...

Mutna vodo, nosi me

Sto su ti ljudi! Ima nas svakakvih u ovoj Bozijoj basti. Kad se najmanje nadas, naletis na nekoga koga si vec odavno gurnuo u neki cosak svog sjecanja koji se aktivira samo na njihovu pojavu. Njih dvoje su meni odavali sliku najsretnijeg para na ovoj zemaljskoj kugli. Uvijek zajedno, on uvijek spreman na svaki njen tuzan pogled, odmah, da je tjesi gladeci je onim njegovim poznatim pomjeranjem ruke po njenim ledjima. Polako, gledajuci kako je tjesi i miluje, i onom ko gleda, postane milo oko srca i pocne se osjecati napola poput nje. Ovo je prvi put da je sretnem bez njega. "Ti sama, ne mogu da vjerujem", okinem odmah. Bolje da nisam. Suze krenuse odmah, jecaji, i prica o tome kako je njen najdrazi odselio zauvijek iz njenog zivota. Odmah sam krenula sa opravdavanjem: "Nisam znala, oprosti..." Ma "vadiona", i preziranje mene same sto trcim pred rudu. Elem, ona je ta koja je prva "uprskala" njihovu ljubav. Kolega s posla, obigravao oko nje, sve dok nije popustila. Krila, nadala se, da do njega nece stici. Ali, njegova ljubav je toliko bila jaka, da je svaki drugaciji miris na njoj primjecivao. I cutao je. Trazio razloge u sebi zbog "ludih" misli i osjecaja. A onda ju je iznenadio na sasatanku. Od tada ona je sama! Tek kada je otisao iz njenog zivota, shvatila je da je poput razmazenog djeteta, od silne paznje, pozeljela vise. E, a ja se sjetih one jadnice, sto je na moru, zbog nedostatka paznje, poslije svadje sa muzem, koji nikada nije znao pokazati kako da je utjesi, ili da joj pokaze ljubav, udje u more i pocne da se dere: "Mutna vodo, nosi me! Mutna vodo, nosi me!" Dodje mi da joj ispricam, ali sta, ako je rasplacem jos vise. "Glavu gore draga moja", i pomilujem je po ledjima bas kako je to radio njen "najdrazi". Pogleda me onim "macijim pogledom" zbog te moje geste, a ja se trznuh, umaloh sama sebi ne opalih samar. Jos ce pomisliti da je razumijem! "Mutna vodo, nosi me", promrsim i pozurim onom svom sto me jedino kad glas povisi vrati u "normalu", jer zna da bi me "gladjenje ledja" natjeralo na plac!

x

Tajna ljubav

Ulica pusta

Na kraju grada

Tajnu ljubavi

Vjesto skriva.

Volim te draga

Odjeknuse rjeci

Pracene zvonkim stopama

U ponoc.

Jutrom ulica

Zazivi od sapata

Culi ste Vi

U ponoc opet?!

Osmjehom prikri tajnu svoju

I samo nijemo

Odmahnu glavom

Djevojka ulice

Na kraja grada.

A onda opet

Sapat nestade

Mjesec se sramno

Izvi nad gradom.

Djevojka vjesto

Zavjesu skloni

Odjeknu opet

Volim te draga.

Jutrom se opet cuje

Culi ste Vi?!

Djevojka smjelo

Ubrza korak

Da skrije rumen

Ljubavi tajne

I ceka ponoc

Na kraju grada.

Z.R.

Djuro

Ova kafa bila bi k'o i svaka kafa da ne bi Djure i njegovog "Nedime, jesi li to ti". Uz kafu je, s komjutera dopirala muzika sa jednog sarajevskog radia. Poslije Djurinog Nedima pustili su neku pjesmu, sa zenskim vokalom, nesto poput pop muzike, ali nije. Nesto novije. I cura toliko napadno kresti, kao da je "gule" na rijeci tuge. Valjda to tako treba! Da nas dokrajci do kraja. Ako smo tuzni. Nisam mogla vise bez komentara. Ne da mi djavo mira!

" Dobro ba, hajd' vise zavrsi s tom tugom," prokomentarisem.

"A sta joj fali, Boga ti", ova moja na mene ljutito.

"Eto, Djuro bolji!"

"Pa jeste bolji je, cuj ove sto "dreci" i kad je smanjis opet "drekom" uznemirava!"

"Ma Djuro bolji... Djuro bolji," cudi se.

"Kakva je to pjesma "ma otvori zadnja, majmune?! Ova pjeva o tuzi. Valjda si ti nekad tuzna?"

"Djuro se zeza, njemu je pjevanje kao "rekreacija.""

"Nek' ide u gym ( vidi "kanadjanke" u gym), ako hoce rekreaciju!"

Ljuta k'o puska!

"Ma ne kontas! Ne mislim na takvu vrstu rekreacije. Vidis on je glumac, i taj posao mu je puno radno vrijeme. I jako dobar je u tom svom poslu. A pjevanje mu je....", nisam zavrsila.

"Jebo te Djuro, k'o da mora biti i pjevac, ako je dobar glumac."

Ustade, ugasi kompjuter, pogleda me i opet:

"Jebo te Djuro i njegov gym! Kafa nam se ohladi!"

Vala bas, jebo me Djuro.

Kao da moramo slusati muziku.

Mogu ja i o heklanju, uz tugu...

Ulicni svirac

Putovati kroz British Columbiu je pravi raj za nas koji uzivamo u planinskim predjelima okicenim svim mogucim bojama koje nam priroda moze podariti. Poput reljefa. Aparat u mojoj ruci ne miruje. Moji su odusevljeni, ali ne na nacin kao ja. Kod mene uvijek preovladava ona doza odusevljenja svojstvena djetetu. Valjda se zbog toga i najbolje snalazim u tom djecijem svijetu. Savrseno se razumijemo. Ima nesto u ovoj voznji sto podsjeca na Bosnu.

Sume, zelenilo je to sto podsjeca na bosanski maj.

Radio se s vremena na vrijeme izgubi u planinskim vrletima i poput pravih Bosancerosa prebacujemo se na Dubiozu kolektiv sa onom o "motherland". Mogla bi biti imigrantska himna. Kisica pomalo pocinje. Djeca polako tonu u polusan, dok nas dvoje putnika u dobru i u zlu, pjevusimo uz zvuke muzike iz nase mladosti.

Lagano, plovimo ka obalama Pacifika.

Jezera pored puta stopljena u planinsko krilo ne ostavljaju ravnodusnost, nego poput najdrazih uspomena ostaju zapisana u nasoj memoriji. Zauvjek.

I vec unaprijed se radujem sto su ponovo proci pored tih zapisanih uspomena, opet za nekoliko dana.

Priroda ovdje, na nekim mjestima dostize svoje savrsenstvo. Jorgovani, i svo ono procvjetalo drvece uljepsavaju i nadoknadjuju sunce u danasnjem kisnom danu. A Vancouver je nezamisliv bez nje.

Sitna kisa, pomalo iritirajuca, sa bezbroj olovno-teskih oblaka koji plove nad nama pokusavaju nam ukrasti trenutke uzivanja setajuci ulicama prepunih ljudi, s kisobranima ili bez njih. Kafa u jednoj od bezbrojnih basta upotpunjava jutrenje.

Kao i svaki grad i ovaj ima svoje ulicne svirace, narkomane, cudake i uzurbanu masu, bezbriznjake, radoznale poput mene.... Koliko razliciticitosti na jednoj raskrsnici dok se ceka znak za prelazak te iste. Ova basta ima fantastican pogled na "zilu kucavicu" grada. Opet cu poslije svratiti na jos jednu kafu, zakljucujem za sebe.

Sve bi bilo puno obicnije da ne stigosmo na najljepsi dio, gdje grad u svoj svojoj velicini prkosi sa svog uzvisenja na onu prostranu, vodeno-plavu povrsinu. Palme, veseli prolaznici, mnostvo razdraganih u setnji obalom, a zvuci muzike su ti koji upotpunjuju prizor Vancouver-a kakav je zaista u svom najsvjetlijem ruhu. Cak i sunce je nadjacalo one olovno-teske oblake i nasa mala druzina ne odolijeva ni kestenima veselog ulicnog prodavaca.

Pauzu u razgledanju smo popunili posjetom Sarajliji, koji vec u mislima polako pakuje kofere na putu ka rodnom gradu.

Novi zivot, sjecanja, poput brzine munje pokusavamo sloziti u nas kratki susret. Slikanje na balkonu, a u pozadini Vancouver i Ocean. Milina oko srca sto slika nije iz kakvog "u pozadini kvarta". Dogovor pada za sljedecu kafu u Seheru. Jos samo sa zenom da se sloze oko datuma.

Na rastanku :

"Radim na zeni, za Sarajevo!"

Vec sutradan napustamo Vancouver: grad Zimskih Olimpijskih igara 2010, grad sa nevjerovatnom florom i faunom, i jedan od najvecih industrijskih centara u Kanadi, grad filmske industrije....

Na putu smo prema Seattle. Grad u USA. Poznat po proizvodnji Boeing-a, sjedistu Microsoft-a i Amazon-a, grad sa najvecim postotkom visokoobrazovnanih ljudi u USA.

Ali to je i rodni grad grupe Nirvana.

Jimi Hendrix i Bruce Lee su tu na svojoj vjecnoj adresi... Grad u kome je otvoren prvi Starbacks.

Odmah me na prvi pogled sarmira. Iako poput Vancouver-a ima dosta kise, danas je suncan. Ulice pune zivota. Ljudi su drugaciji, jos "razlicitiji" od ljudi u Vancouver-u. Ulicom se prolama zvuk saksofona, kojeg osim gradskog zamora jos narusava u svom nadvikivanju onaj sa sjedom bradom, koji se oglasava na svako zatvaranje semafora, pa iz sveg grla demonstrira, nama na drugoj strani. I svaki put tako. Na crveno, vice, upozorava,iz sveg glasa.

Na zeleno, masa se pokrece, a sjedi demonstrant se povlaci ka izlozima Starbacks-a i nijemo ceka sljedece crveno svjetlo.Mi smo svoj zdatak ispunili. Cak smo se uz cuvene pokrete Bruce Lee-a uslikali na njegovoj zadnjoj adresi s koje se pruza pogled na grad od kojeg zastaje dah i ima dusu od onog ulicnog sviraca. Polako, uz jos jedno jutrenje u Vancouver-u krenuli smo na put ka Banff-u, Calgary-u, nasem domu.

A da ipak cujem

Ako ste imali priliku pricati sa nagluhim ljudima, onda znate da oni uvijek malo glasnije pricaju, bas zbog te svoje mane. U jednom doktorskom ofisu je sjedio bas jedan takav Bosanac. I zalio se doktoru da svakim danom sve manje cuje. Doktor pregledavsi sve nalaze, predlozio mu je aparat za sluh.

Prvo mu je objasnio kako se koristi aparat, a tek na kraju mu je saopstio cijenu od hiljadu i petsto dolara. I samo jednom je doktor izgovorio cijenu. Kad je Bosanac cuo, prokomentarisao je, onako malo glasnije nego inace:

"Doktore, ja savrseno dobro cujem! Meni ne treba aparat! Samo mi se malo pritisak poremetio!"

Jos jedan nagluhi Bosanac je sebi u Americi izgradio malu supu iza kuce u kojoj je susio meso. I nista neobicno, da je samo cuo kad ga je komsija Amerikanac dozivao. Posto se pocelo iz supe dimiti vise nego obicno, a komsija se prepao, odmah je reagovao i pozvao vatrogasce. Bosanac kao da je u daljini cuo vatrogasne sirene i izasao je vani iz supe, a ono vatrogasci ulijecu u dvoriste kao u filmovima. Srecom, spasio ga je opet onaj njegov komsija da ga ne "zaliju". A on je nabavio slusni aparat. Veli: "Kupio meso za pedeset, a sto nisam cuo komsiju, platio cetristo!"

U ovom slucaju svi su dobro culi.

Kazu, bilo u Cikagu. U jednoj zgradi, zivjeli su nasi. Nista cudno da ispod njih nisu zivjela dvojica mladica. Crnci, zaljubljenici rap muzike. I svaki dan su nasi "uzivali" u rap hitovima. Opominjali su nasi mladice da je muzika preglasna, ali uzalud. A onda su odlucili uzeti stvari u svoje ruke.

"Garo moja, garis li se sada" je naredna tri dana bila glasnija i od rapa.

Treci dan kada su "raperi" ugledali komsije pred zgradom puzurili su im u susret i poceli ponavljati :

"No Gara please! No Gara please!"

Svi mi ponekad stvarno ne cujemo.

Evo recimo u braku, neke stvari govorio ili ne govorio, jednostavno su predodredjene da ih ne cujemo.

Eto, koja zena, hajde, molim vas, cuje na svaku kad muz u kupovini opominje: " Sta ce ti kad vec jedne takve imas!" Recimo cipele... I redovno se desi da od toga "sta ce ti", obicno svake druge zavrse u zenskom ormaru. Kod mnogih, cak i svake! Ili kad muz uporno klima glavom na sve sto mu njegova draga govori, a ne ispusta ni za sekundu sta ce se desiti sa loptom na njegovom omiljenom televizijskom kanalu.

E hajde ti sad budi pametan, je li bolje cuti ili ne cuti.

Zamislite zivot bez onog "sta ce ti", ili onog "kome ja ovo govorim, kad ti od lopte ne vidis i ne cujes cak ni mene"...

A opet zamislite kad cujete ono "kupi", bez obzira sto je cuo cijenu poput one zbog koje je onaj na pocetku price procuo, ili kad cujete ono "slobodno prebaci, ne gledam nista" ili jos bolje "idi na utakmicu, meni ne smeta"; eto ga zadovoljstvo poput zadovoljstva ovog drugog sto napravi supu zbog onog "narezi malo ukoso"...

A da zamisljam i kupi, a i "sta ce ti"?!

To ustvari i ne trebam da zamisljam, to nam je poput "Gare", samo izmedju ovog no i please stavljamo sto se cuti mora.

Tolerancija

Sjecam se kao juce tih krupnih zelenih okica, koje su uvijek znale izvuci najtopliji osmijeh. Edo je bio drago i milo dijete. Nije bio placljivko, pa je zbog toga jos vise bio simpatican. Prvi unuk, s majcine strane.

Majka mu se udala sa osamnaest godina. Otisla je iz grada u selo, zbog ljubavi. Uzaludne su bile sve molbe da to ne radi. Nije bila ni svjesna da je ceka zivot potpuno drugaciji od roditeljskog doma. Roditelji su uvijek osjecali griznju savjest zbog te njene odluke, pa dolazak prvog unuka im je bio jos jedan jaci motiv da je odvoje od sredine u kojoj su zivjeli. Nisu htjeli njen razvod. Samo su htjeli da ih nekako vezu za grad.

Edo je dijete rodjeno pred pocetak bosansko-hercegovackog pakla. Odmah na pocetku rata su morali napustiti, u zbjegu, svoj dom. Bio je na istom mjestu kada su mu oca ranili. Ali, uz srecu, prezivjeli su i nakon pune dvije godine opet je zagrlio svoje najdraze: nanu i dedu.

Nana i dedo su se vrlo tesko nosili sa ratnjim desavanjima i promjenama koje je rat donio. Nisu oni bili nista drugaciji od mnogobrojnih bosansko-hercegovackih porodica stilom i nacinom zivota u ono prijeratno vrijeme. Dedo zakleti ateista, a nana je vjerovala u Boga, ali da se poput pravog muslimana molila, nije. Tita su voljeli i cjenili i kao drzavnika, a i kao covjeka. Njima je onaj sistem bio savrsen. Putovali Jugoslavijom, druzili se sa svima. Njihova vikendica je bila vrlo rado posjeceno mjesto s prvim pticijim cvrkutom. Tu su se vikendima orile sevdalinke, dedina omiljena Tereza Kesovija.. Bila je to mala jugoslovenska druzina koja je uzivala u svim praznicima. Rat je sve pokvario, ali oni su se otimali! I venuli!

Unuk je kao svjetlost najljepse sunceve zrake stigao u dom, koji se polako poceo da gusi od stvari koje su bijesnile vani. Upisali su ga u skolu. Kada je trebalo ici na roditeljske sastanke, nana se svadjala s majkom, ako bi ova htjela ici umjesto nje. Svaki put, ako je imao dvije petice, nana bi se hvalila da ima cetri. Tako uvijek....sve sto je vezano za Edu bi se velicalo.

Ubrzo je stigla i vjeronauka u skolu. Gdje mali Mujo tu i on. Djeca su imala zadace iz vjeronauke. Kada bi ih uciteljica pitala ko im je pomagao, vazda su odgovarali, nana. Sjedeci za kuhinjskim stolom, pisuci zadacu dok su nana, dedo, mama i tata pratili svaki njegov pokret dosao je red i na vjeronauku. "Nano, kako cu ovo da uradim?" Nana je procitala pitanje i odgovorila mu:"Ne znam, Edo!" A on ju je u cudu pogledao i upitao:

" Pa kakva si ti nana, a ne znas. Sve nane znaju vjeronauku!"

Tu noc su mu probali objasniti nanino vjerovanje, a dedino nevjerovanje, Titovu Jugoslaviju i jos puno stvari. On je sutradan dobio jedinicu, jer je odlucio poput dede, bez domace zadace, iz vjeronauke. Ali, kao i sva djeca nije volio da bude drugaciji. Smijali su mu se kada je jednom napisao da bi volio zivjeti u zemlji u kakvoj je zivio njegov dedo. Godinu dana je bojkotovao vjeronauk, a onda je, jedan dan, poput pravog "starmala" rekao dedi: "Nedjo mi je rekao da nije sala zanemarivati vjeronauk. Moze mi se "obiti o glavu!" Rek'o mu babo da djeca i u Hrvatskoj, i u Srbiji, idu na vjeronauk." Dedo je klimnuo glavom i samo prokomentarisao: " I prije su, mnogi isli, ali nije bilo pod moranjem!"

Edo je dao sve od sebe i nije dugo proslo, shvatio je gradivo iz vjeronauke. Danas, kad prica s dedom kaze: "Ne volim ja dedo sto nisam ostao drugaciji, u borbi, za drzavu, po tvojoj mjeri, za covjeka, vjernika ili nevjernika. Ovi nam se obise o glavu!"

E kad bi svi vidjeli Bosnu i Hercegovinu kao dedo, bilo bi puno ljepse svima. Dokle ce se zajednicki zivot Srba, Hrvata, Bosnjaka i ostalih odmah pripisivati komunistima?.

Zivimo pod istim granicama naseg neba, a umjesto mrznje ili ljubavi dobro bi bilo poceti sa tolerancijom, kao sto to radi Edin dedo.

Prijatelju

Stani prijatelju,

Opet gazis mracnom stazom

Mrak te pravi lutalicom

Od zvjezda se krijes vjesto

Zbog pogleda

Da ne vidim

Kamo gazis tvrdoglavo.

Nemoj tamo

Nema svjetla

Ljudska dusa

Ne zalazi

Samo lazni sjaj te zove

Iza njega tama vlada.

Digni glavu

Nadji sunce

Ti to mozes

Nemaj straha.

Samo san

Usnuh Bosnu. Sva u beharu. Vidjeh ljude. Nasmijane... Krenuh od Sebilja, lagano, znanim putem. I ne izdrzah, pruzih ruku ispod cesme da osvjezim grlo suho... A kad eto djece, glasno vicu: "Stigla demokratija! Stigla demokratija!" A u redu iza mene poluglasno potvrdjuju: "Istina je! Komsije se vole!" I krenuh jos dalje... Zubor ljudi, poput rijeke... Opet djeca, sada cute... Bolesnim pogledom, streljaju nas... Narod i sapat: "Dosta im je... Pretjerali smo... Hoce djetinjstvo..." Cujem sebe:"Gdje je demokratija?!" Narod cuti... Djeca placu. Placem i ja... Ugledah klupu.. Na klupi djecak, brise suze i pita me:"Kako to, da svi Srbi, Hrvati, Bosnjaci, mogu da zive jedni s drugim u "tvojoj Kanadi", ovdje nam cak i nebo djele?!" Brisem mu suze i s uzdahom odgovaram: "Ako hoce, mogu oni jedni drugim oprostiti! Daj mi ruku, idemo da te umijem!"

Hakija

Hakija je bio od onih ljudi sto prihvataju tesko sve sto je novo. Onako kako je naucio godinama zivjeti u Bosni, nastavio je tako da zivi i u Kanadi. Divio se kako u tudjem svijetu mozes biti opet svoj. Samo je jezik bio drugaciji. I za zivo cudo trudio se da ga savlada. Nije mu lose islo. Djeca su ubrzo prihvatila sve kanadsko, a ni zena nije zaostajala za njima. Jedino su u kuci, morali po njegovom. Srecom, za njih, bio je toliko zaokupljen poslom, pa i ti rijetki trenutci kada su svi na okupu nisu tesko padali zeni i djeci. Znali su oni njegovu "tanku zicu".

On je poput pravog pozrtvovanog domacina davao sve od sebe kako bi svoju porodicu usrecio. A djeca k'o djeca, sve su htjela.

Prolazile su godine, djeca su rasla, a Hakijina imovina se uvecavala. Sada se nije vozilo samo jedno auto. Svi su sada imali po jedno. Zena je vec odavno naucila sve o dizajnerima, a njeno cetverosatno radno vrijeme nije ostavilo veliki trag na njoj. Hakija je vec osjedio, dobio onaj pogrbljeni izgled, koji dolazi sa teskim radom. Nije se zalio. Najvaznije je bilo da je porodica sretna.

Ali kako ono kazu da "gladne oci" uvijek sve pokvare.

Hakija im je poceo kvariti "sliku savrsenstva" u onim rijetkim trenutcima kada su svi zajedno. O njegovim sposobnostima su svi govorili u superlativu. Nema tog komsije u ulici kome on nije nesto popravio. Ali nije znao kako da popravi naruseni mir kod najdrazih. Poslije dvanaest sati rada, toliko je obicno trajao njegov radni dan, cak i subotama, odlucio je da subotu, kao i nedelju ostavi samo za porodicu. I opet nista nije stimalo. Ako bi isli u restoran, kritikovali bi njegov izgled, te ofarbaj sjede, uredi te ruke, kupi nesto moderno. Pokusavao je objasniti da su zuljevite ruke od posla, a da su sjede od brige hoce li sve uspjeti poplacati na kraju mjeseca. O modi nikad nista nije znao, pa je to velikodusno prepustio zeni. Eto, bar u tome da joj ispuni zelju. Kupila mu je cizme-kaubojke, sesir kaubojski, kariranu kosulju uz jeans, remen sa rogovima.... Nije se bunio. Obukao je njoj za ljubav. Ali vraga, sada je htjela nocni zivot.

Trpio je jos par godina, i kada je kcerka odselila sa momkom, buducim muzem, sin otisao u drugi grad zbog posla, odlucio je okrenuti novu stranicu u zivotu. Poceo je zalaziti po barovima, a vrlo cesto i po kockarnicama. Radio je osam sati na dan i cim bi se istusirao uskakao je u novi "outfit" koji mu je zena kupovala. Poceli su polako nestajati dolari, a i vozni park vise nije bio tako velik. Zena je koristila usluge gradskog prijevoza do radnog mjesta. Ni sada nije bila mirna. Pocela mu je brojati sta ce "nasi" reci kakav zivot on to vodi. Postao je sramota za njihovu malu obitelj. A najgore od svega, s njim je isla u barove, u kockarnice, na planine, more, u Bosnu.. Nikad nije ni probala da promjeni to njihovo rasipanje. Sad je bio nesposobnjakovic, jer nije dovoljno zaradjivao.

-Poslije zime njoj stvarno treba duzi odmor, poslije ljeta joj zaista godi skijanje, u vrijeme godisnjih odmora sve ce joj drugarice biti u Bosni, a ona nece....

A onda je jedan dan potrazio advokata i zauvjek je oslobodio od sebe. Ne nosi vise kaubojske stvari, ne radi vise samo osam sati, djeca su dobila djecu, pa sad se bolje razumiju, a nasao je i "savremenu Bosanku". I nije je stid Hakijinih zuljevitih ruku, ali je stid kad se "nasi" smiju njegovoj bivsoj sto mu se ruga kakav je. Kaze: "Sramoti djecu u onim "prnjama"." A djeca, samo odmahnu glavom i s ponosom kazu: "Da nam ne bi Hakije, nikad kuce ne bi kupili!" Kazu da ona nije nikad vise otisla u Bosnu, ali da jos uvijek "ganja modu" i nada se da ce Hakija doci pameti. U vezi nje! I mode! A Hakija se drzi one narodne: "Lijepe zene su dobre samo nedelju dana, a dobre zene su lijepe citav zivot!" Eh, sto ti je Zapad!

Nogometas, jalijac, pjevac ili politicar

Uvijek se nesto treba desiti, ali bas desiti da bi nas opametilo i natjeralo da pocnemo misliti na drugaciji nacin nego do tada. Tek kad se poslije kosmara probudimo i spoznamo da smo prolazni, pocnemo poput najveceg ratnika da se borimo za svaki novi dan. Koliko nevaznih ljudi promarsira kroz nas zivot... A tek koliko ljudi promarsira koji bi trebali biti svaki dan dio nas, a ne primjecujemo ih zbog ovih prvih.

-U moje vrijeme, tako bi obicno nasi roditelji, zapocinjali jednu od svojih mnogobrojnih prica. Danas ta recenica, za mene, ima puno vece znacenje, nego u vrijeme kada su je oni izgovarali. Mislila sam da je nikad necu upotrijebiti. Ali nikad ne reci nikad.

-Prijatelji su nas pozvali na veceru. Stigli smo na vrijeme. Uz dobru trpezu uvijek i razgovor poprimi one njene lijepe mirise. Najvise se izvlace uspomene, minuli dogadjaji, o svjetskoj politici... A onda neizostavna tema: djeca. Svi mi imamo samo svoje metode u vaspitanju nasih nasljednika. Ovi su ona vrsta sto bi uvijek i u svakom momentu htjeli biti raja sa djecom, ali i ona vrsta sto bi u svakom od svoje dvoje djece htjeli prepoznati i malog jalijasa.

-Oni bi da su im jalijasi, ali ono k'o fol.! Ne zato sto su oni bili jalijasi, nego zbog toga sto im je ta vrsta ljudi bila nekako cool. Koliko ste puta culi Bosance i Hercegovce kada prepricavaju neki dogadjaj iz zivota njihove djece. Gotovo uvijek su dodavali onu vaznu notu "zajebanog".

Ali, kod ovih, mojih, najgore od svega je, sto to nista nije imalo veze sa "jalijom", nego su to bili samo problemi kojima je trebalo na vrijeme "jalijaski upotrijebiti" vaspitnu.

I umjesto da sutim, jer znam da nisam nimalo cool u njihovim ocima, kada se radi o vaspitanju djece, ja na sav glas i jos vazno, poput mojih roditelja izustim recenicu od koje sam se nekad jezila: "U moje vrijeme..." I nastavim nasiroko o svim onim jalijasima da pricam, i o djeci koja su samo jalijasi mamama i tatama. Znate one, kad se izderu na tatu ili mamu:

"Sta ti znas! Hajd' suti!"

Umjesto tu da prekinem pricu, ja o onom jednom, sto sam mu isla na oprostajni dernek, "za vid" njegove mame. Ni po cemu taj dernek ne bi bio drugaciji od drugih, da su na njemu bili oni "nezajebani". Ja i moja pratnja smo imali vise zubi, nego skupa svi sto su bili na derneku.

- Neustrasivi momci!

- Oni nisu bezobrazni mami i tati.

A ni mama i tata nisu bezobrazni prema njima!

Zato ovom mom, sto sam mu zbog mame dosla, nije niko smio ni spomenuti je u ruznom kontekstu. Imala je i "pticijeg mlijeka". Ona nije htjela da ga se boje, ali ga je na kraju prihvatila takvog. Nije imala izbora....

Htjela sam ja da oni iz te price izvuku pouku, i da im kazem da ta djevojka, sto uvijek tako vice, nije kulturna, a nije ni zajebana. Samo je bezorbrazna! A ovi bezzubi, neustrasivi, nisu bas pozeljni, ni kod mama, ni kod tata. Zbog "pticijeg mlijeka", roditelji, vazda zive u strahu. Ali zbog onog "u moje vrijeme"... ostadoh neprocitana. Ne znam hocu li vise ikada na veceru?! Nisu oni krivi! A nisam ni ja! Sto li vecina Bosanaca i Hercegovaca misli o djeci kao buducim nogometasima, jalijasima ili pjevacima?! A sada i politicarima?! Samo sam jednog tatu upoznala sto bi volio da mu sin bude pekar. I mozes misliti,zelja mu se ispunila!!! Realne zelje su uvijek realne... U moje vrijeme....joj evo me opet!!!

Osmjeh nas

"Is'o ja orat'". Ma zezam se! Necu o oranju. Bio jedan momak na Filozofskom i kad bi skuzio da je neko od njegove raje malo zabrljao odmah bi krenuo s ovom njegovom cuvenom recenicom. Svako bi trebao imati jednog takvog. Da nas opomene.

-Kanadjani su malo poput ovog "filozofa". Njihov osmjeh mi dodje kao recenica ovog "studenta filozofije."A ponekad ima cak i isto znacenje. Iz mog ugla!

-Nema kod njih nista na silu. Svemu oni prilaze tiho, odmjereno, uz onaj neizostavni osmjeh. E, oko tog osmjeha su najvece rasprave. Koliko puta ste culi: "Da mi je samo jos da naucim onaj bezlicni osmjeh razvuci!" Istina je, oni ce ti osmjeh razvuci na kasi, kod doktora, u restoranu, u parku, u skoli... Kad pricate engleski, pa se u momentu zapetljate da ne znati ni vi sami sta ste htjeli reci, opet budete nagradjeni onim osmjehom od kojeg se mnogim "nasim" dize kosa na glavi. E, tu, u tom osmjehu je nesto sto nas najvise iritira.

Nismo mi naucili!

Kod nas su svi nekako vazni na svoj nacin.

- S konobarom ne mozes kao s ovim ovdje. Narucio si kafu, ali zaboravio si vodu i ljubazno ga zamolis da ti donese jednu casu vode. Normalno da je malo ljut:

"Sljedeci put reci odmah, a ne ovako da me setas!"

- Ja sam u jednom sarajevskom, prenatrpanom robom, granapu, na vrlo ljubazan nacin upitala za sampon koji godinama koristim. A ona poput furije na mene:

" Sta bi ti htjela vise ? I to je previse sto imamo!"

- Nismo mi navikli biti izljeceni bez koverti.

-U skolama najbolje prolaze djeca koja znaju sta uciteljice vole...

- Kod nas se to na sve ovo gleda ovako:

- Dosao si na kafu zbog sebe, zbog svog cejfa.

-Tebi treba sampon, a ne meni.

-Budi sretan sto si naletio na dobrog doktora.

-Ko ti je kriv sto ti je mali razmazen, pa moras kupovati za svog ljubimca paznju od uciteljice preko poklona...

Znaci:

- Konobari zaboravljaju da zive od naseg cejfa, trgovci zaboravljaju da su i oni dio reklame, doktori zaboravljaju na Hipokratovu zakletvu, a ucitelji zaboravljaju da se znanje ne moze kupiti, cak ni od njih....

Nama uvijek treba opravdanje! Za sve...

Zato se mi ne osmjehujemo. Zbog zaborava, a "oranje" je tesko. Umori... Nikako da posijemo, sto se posijati mora. Poput onog "sivonje", samo oremo.

Gdje li nestade onaj, s Filozofije, sto nas je opominjao?!

Mile

Sretoh Mileta poslije par godina i obradovasmo se poput djece nasem susretu. Vec trideset i pet godina je daleko od Bosne i poslije ovog njegovog kazivanja, ne cudi me sto ce i kosti ovdje da ostavi. Kaze, ohladili mu tamo svi.

Kao da je cekao ovaj momenat, da otvori dusu.

Veli, sve ove godine sam im slao i sakom i kapom. Na svaki vazan dogadjaj, i kad mi nije bilo do toga, kupovao avionske karte da im ispunim zelje. Zenili sinove, kceri, unuke. A ja imam samo jednog. Prosao s njim sve i svasta dok nije dobio diplomu inzinjera. To mu je kaze jedan od sretnijih trenutaka u zivotu. A onda je dosao i dan njegove svadbe. Na Floridi. Sretan, da sretniji nisam mogao biti. Sve redom iz Bosne zovem. Sestri sam davno kucu napravio. Djeca su joj vec odavno ozenjena i udata. Brat, isto. Situirani. Malo stranka, malo ja i zivot i njima procvjetao. Svake godine su deset dana na moru i deset dana na planini. Neka, hvala Bogu. A ja sam uvijek zvao. I prije ovog skype-a. Telefon im uvijek skup. Velim im, ja cu im obezbjediti smjestaj, hranu i pice, a oni samo neka kartu kupe. I niko nije dosao! Onom jednom sinu od sestre pukla guma na BMW, pa je imao taj vandredni trosak. Kcerka mora u banju, nesto je kosti bole, a ona i muz se, mozes misliti, boje aviona. Bratovi, a i on, nisu nesto pri parama. I sve bih ja to, veli Mile, opet progutao da mjesec dana poslije svadbe mog sina ne postavise slike na facebook iz Dubrovnika, Istambula, Herceg Novog. Kaze, ne zovem ja ni sestru, ni brata citav mjesec.

Drugi mjesec, nastavi Mile, ja na skype-u sa prijateljom iz Toronta, a kad u tom se ukljucuje moja sestra.

Zamolim prijatelja da mu se javim malo poslije, jer imam sestru na vezi.

"Sto se ti to nama dragi ne javljas", pita ono kao ljuta.

"Mah", samo prozborim, a crven mi vec u lice nadolazi, a u glavi bubnji poput vatre.

"Vidjeli smo slike na facebook sa svadbe. Miso je pravi ljepotan!"

I nisam mog'o vise. "A je li?! I ja sam vidio slike iz Dubrovnika, a mogle su biti sa Floride. Sreca da ima i facebook, jer zbog njega internet imate, a i kako bi vidjeli sta komsija radi. A i skype je dobra stvar. Ne kosta."

Samo je rekla: "Ah, sta ti je Mile?!" Dok je pricao bio je uznemiren. Povrijedjen.

"Cuj, sta mi je! Jedinca zenio, i niste mogli bar jednog clana familije poslati. Poremetilo bi vam se jednu godinu more, ili skijanje. Znas sta, svi ste vi "assholes"!"

Ima vec sest mjeseci, ne zove. A ne zovu ga ni oni. Veli, vise im ne trebam.

"Znas onog Sulju iz Toronta i Acu sto zivi u Holandiji? Dosli, zenska glavo sa zenama, a Aco poveo i djecu na svadbu mog Mise. Imaju obojica kredite na kuce, aute, a ovi moji iz Bosne ni jednog kredita. I svi rade! Sta da ti pricam!"

Tako mi Mile isprica...

Dodje mi nesto da ga zagrlim.... Ne znam sto bih mu rekla...

Necu da ostarim

Tacno prije dvadesetak godina slusala sam jednu "u godinama" gospodju kako se zali na godine koje su pocele ostavljati traga na njoj. Ja to tada nista nisam mogla primjetiti, jer mi je kao i uvijek bila super sredjena, a ono na sto se ona zalila nije bilo vidljivo. Tek sad poceh primjecivati ono o cemu je govorila.

Vid se mjenja. Kod mene se popravio. Vidim puno bolje danas ko je covjek, a ne nosim naocale.

Kosa i koza se suse. Mjenjaju se culo ukusa, mirisa i sluha. Kako i ne bi?!

Stopala se povecavaju. E to je ziva istina. I ne povecala se, koliko nas nosaju, uvijek i svugdje.

Manje se spava. Sad bih da nadoknadim sve ono zbog cega sam prije spavala.

I ako bi nastavila da nabrajam, jos bih se ubjedila da ce me godine pobjediti. A ja ih brojim. I ne bojim se. Ne spadam ni u onu vrstu sto ce sve uraditi da bi zadrzala taj proces. Kad analiziram ove s botox-om, dodju mi k'o "zombies", ili bolje receno, kao da su ih pcele izujedale. I sve pocinju liciti jedna na drugu. Neka mene ovakve kakva sam.

Ima toga puno sto bih ja trebala "korigovati", ali najvaznije mi je dusevno korigovanje. Bez njega, djaba sve. Koliko god covjek radio na svojoj spoljasnjoj , jos vise mora raditi na svojoj unutrasnjoj ljepoti. Nekako ta covjekova "unutrasnjost" uvijek dominira. Izbije u prvi plan. Ja sam od onih sto uvijek proba "razumjeti" ljudsku rjec, dodirnuti pogledom "zelju u oku", razumjeti ucinjeno...

Ali, priznat cu, jedna sam od onih sto nece bas nepocesljana, nenasminkana, bez "dobrog komada odjece"; ma ko ga od zena ne voli, izaci iz kuce. I priznat cu, necu bas u trenerci u bar, ili u vecernjoj haljini u setnju. Cak i trcim dva dana u sedmici, ali moj glavni fitness je usisivac. Najbolja sam u pospremanju svega sto se moze pospremiti. A usput jos treniram, mislim, treniram svoje po kuci... Sto si ovo ostavio iza sebe, nisi podigao zahodsku skoljku, dokle vise da vam govorim i tako dalje... I to ne da ostariti. Odrzavam da misici "ne propadaju". Kako? Pa rekoh usisivacem, nosenjem gomile vesa na pranje, pa peglanje, kuhanje, brisanje podova... Nije ni cudo sto je Pepeljuga uvijek bila "u liniji". I princ se u nju zaljubio. Ko ne bi?! Sve znala, a u ribanju podova bila najbolja! Zato ni dan danas Pepeljuga nije ostarila! Najgore su mi ove nase "savremene" zene. Cim odu na prvi pedikir i manikir, kod njih se odmah sve pomjesa. Zaborave prvo pospremati, pa kuhati, a pitu da naprave?! Ma daj, to se kosi sa njihovim gradjanskim vaspitanjem. Vele, mogu se jufke kupiti! Pa kupi, ko ti brani. A onda poslije toga kaze: "Tvoja je pita dobra!" Poznata papanska navlakusa, iz gradskog vaspitanja. "Jeste, ali ne kuham za siroke narodne mase! Samo za moju malu druzinu i ponekad za nekog, ali mi mora biti vrlo drag!" Ostarila bih davno zbog tih sto im ruz na usnama, lak na noktima, oduzima pravo da se osjecaju kompletnim do kraja.

Kad staris, i mozak se mjenja, smanjuje. To sto smo pametniji je zbog iskustva. Tako naucnici kazu...

A da se malo oslonimo na nasu nesavrsenost i prestanemo se pretvarati kako smo uvijek voljeli Pepeljugu, dok nas vecina zivi poput njenih polusestara, debele, lijene, zavidne i podle... Da malo korigujemo nasu unutrasnju ljepotu?! Ako nista, bar da usporimo promjenu vida...

Crni

Kad god se sjetim Crnog, uhvati me neopisiva zelja da opet s njim sjednem i da ocejfim onu nasu, bosansku, "ukuhanu" kafu, a jos iz fildzana. U samom jeku rata, ja i Crni smo trcali preko snajpra do jedne nase drugarice, na bas takvu jednu. Ona dobila pravu, u paketu. I dan danas mogu osjetiti miris koji je dopirao iz kuhinje do nas. S tim mirisom, u ratu, vracale su se najljepse uspomene, i poceli bi pricati sve one price koje su budile u covjeku samo osmjeh protkan onom milinom sto je dolazila iz duse.

Djidja je usetala sva vazna s rosvajnom tacnom, fildzanima i onom crvenom dzezvom sa obavezno obijenim dijelom ispod rucke. Spustivsi na stol je dodala:" Cekajte, jos da zamjenim fildzane za soljice da nam bude jos ljepse!"

Crni je ustao, zgrabio jaknu i mene se obratio: " Ides li, ili ostajes piti kafu iz soljice?" Iznenadio nas je ovom svojom reakcijom i znajuci ga dobro, znala sam da ga je Djidja iznervirala, ali nisam znala zbog cega.

-"Koji ti je", pocela sam se derati.

A on je rekao, mrtav hladan: "Vidis li ti sta nam rade? Nas tri, Bosanca, pili vazda iz fildzana i sad je to problem! Isto k'o da kafu, kavu, kahvu ne mozemo piti iz fildzana? Kontas li?! Necu toliko daleko u podjelama da ucestvujem dalje!" Djidja je postidjeno samo promrmljala: "Izvini Crni! Znam da kod kuce pijes iz solje!"

Poslije, uz kafu, pitao nas je:" A znate li da se baklava sluzi i za Bajramske i Bozicne dane?"

Falis mi Crni!

Ovi smorise!!!

Domaca zadaca

Godinu dana sam pohadjala nastavu engleskog jezika. U razredu nas je bilo sa svih strana svijeta. Ipak, u to vrijeme nas je bilo najvise iz bivse Jugoslavije. Koliko smo drugima bili zanimljivi zbog rata koji nam se desio, jos vise smo im bili zanimljivi kako sada dijelimo isti razred, a bili smo na razlicitim stranama. Ali necu pisati o tome. Vazno je da smo se preko nisana gledali na pauzama.

E bas te najgore "nisandzije" postat ce poslije najbolja raja. Naopak narod, pa kako god! E sto je covjek u toj skoli mogao svasta da nauci. Sve, samo ne engleski. Cekajuci da cas pocne, pridje mi jedna djevojka i upita me: "Ko je tebe dodren'o danas?"

- "Molim", uzvratila sam.

- " Ma pitam te, je si li autobusom dosla, ili te je neko od ovih dodren'o autom!"

- "A too... Kontam sad. Dosla sam autobusom."

Rasprica se ona o sebi, svojima, kako je iz Njemacke donijela svoje "ranljike", store i ko zna vise sta. Napokon, evo i uciteljice. Vrtic je bio u istom hodniku, pa smo mi roditelji zbog nasih malih nasljednika bili miriji.

Samo sto smo usli u razred, eto ti vaspitacice sa sinom od ove sa "njemackim ranljikama", jer ne mogu ga smiriti u vrticu. Place! Ma bolje reci, urlice!

-"Sta je bilo? Hajde, reci mi sad", obraca se malom.

-"Darako me onaj mali Rus!"

Mama ne zna objasniti uciteljici, a pomoc od drugih niti zeli, niti hoce. Uzima sina za ruku, vaspitacica za njima i pravo u vrtic. Mali pokaze Rusa, mama ljutito zaprijeti prstom, sve kao u nijemom filmu. Svi gledamo, niko ne progovara.

-"On ce meni daraciti Lazu", rece i sjede na svoje mjesto.

Na kraju dana uciteljica nas upita bi li zeljeli imati zadacu i ja kao iz topa odgovorim da bi bilo super. Bolje da sam sutila. Muskarac nekad moze biti gori od mahaluse. Jedna glava, hiljadu jezika, elem na kraju da mi sve po spisku. Kuci dodjem placuci. Muz, koji je luftao taj dan, odmah poce s pitanjima:

"Sta je bilo? Je li se nesto desilo?"

-"Cuj je li se desilo?! Jeste desila se ranjika, domaca zadaca, Musto papak me darak'o, a i autobus vise ne voze, nego drenaju!"

Mahala

Pita mene moja djevojcica, rodjena u Kanadi: “Mama, sta je to mahala?” Mahala ti je; kad laz pocne da lici na istinu, ili kad istina postane jos istinitija. U mahali su tuge neizmjerne, ali ipak nekako razgovorljive, a radosti radosnije i stvarnije. Tamo su nove cipele ponekad skoro iste kao necije stare, ili su za nekog samo ‘nako, a da im je kojim slucajem druga boja bile bi onda tek prave. U mahali i kad kisa rominja je pljusak, a kad snijeg pada nije dovoljno ni grijanje u kuci koliko je zima. U mahali price o prevarama su najinteresantnije, a one o sretnim brakovima se obicno zavrse s onim: “Ma daj pretjeruju i hajd’ molim te otkud znas sta je ‘medju cetri zida”. A opet nekako, mahala tu ljubav “iz prikrajka” odobrava. Diplomirati ili ne daj Boze magistrirati, a tek objaviti kakav naucan rad, mahala ce u pocetku na pojavu te ili tog govoriti: “Evo naucnika”. Tek poslije ce poceti na sva usta hvaliti i velicati tu ili tog: “Vala svaka mu cast, tako pametan/a, a nije ufuran/a. Vidi li ti samo kako se normalno pozdravi?!” Mahala najbolje zna sta je za tebe dobro! U mahali se najsladje i najgorce kafe ispijaju. Tu mozes saznati ko je popularan, koliko zaradjuje, cak i to hoce li se roditi musko ili zensko dijete…….U mahali……..nisam zavrsila, jer me je moja djevojcica prekinula I rekla: “Pa to je Hollywood, jer tamo se sve zna! Gledaj “Entertainment tonight” ( tracevi o poznatima, holivudske novosti )!” Ja ljubavi moja, samo sto ovi u Hollywoodu njihovu mahalu unovcise, a mi to onako “pride”:)))

Tata-Babo

Sjecate li se one price kada je jedna radnicka porodica u Titovo vrijeme otisla u svoje odmaraliste, deset dana, na plavi Jadran. Ne znam zasto, ali valjda da bi se dokazali da su odani partiji i drugovima, mnoge su muslimanske porodice, ziveci po gradovima BiH ucile djecu da ne zovu babu babom. Djeca su te svoje babe zvali: tata, tajo, tajko. Neki cak samo "stari".... "Stari" je bilo nekada i paravan pred drugima za ono babo u cetiri zida. Tako i ova porodica, stigavsi na svoje odrediste, presretni sto vide svu ljepotu, plavo-azurnog Jadrana, vec u putu su se dogovorili da ce i oni biti dio tog "modernog svijeta". Nema vise babe, sad je tata. Mali, presretan sto je na moru, odusevljen na svoj djeciji nacin, na momente zanesen cudjenjem i radoscu, po prvom ulasku ponisti "dogovor na putu ka moru".

"Tata-babo, ova voda je slana!", prodera se iz sveg glasa.

Kako to vec biva kod nas, pola plaze je bilo iz tata-babinog preduzeca. Svi kao po nekoj komandi su usli u vodu i poceli da dozivaju svog radnog kolegu novim imenom.

Sto li mu je trebalo takvo "pomodorstvo", pitam se i danas?!

Takvi valjda sada odlucuju o nama. Odredjuju nam ko je "tatin", a ko "babin". Mada smo mi vazda znali ko je babin, a ko tatin....

A jedna "gospodja" pristigla iz provincije u Sarajevo je na istom tom moru otisla korak dalje od "tate-babe". Promjenivsi ime sinu iz Osman u Oli uporno ga je dozivala da izadje iz vode, jer je vec predugo bio u njoj.

"Oli, duso, 'ajde izadji!"

"Oli, sreco, vec si previse u vodi!" Tako, sve dok joj nije pukao film i onda iz sveg glasa se proderala: "Osmane sine, izlazi iz vode, eto ti se plava halka ufatila oko usta!"

Oli nije reagovao, ali Osman jeste, jer je po rodjenu bio "Osman s halkom, kad mu je zima"!

Eto, ima ih jos takvih, cak i daleko od Bosne sto "prozapadnjacki" razmisljaju i djeci zaboravljaju pricati price o rodnoj grudi. O svom babi ili tati. Cim kroce u nasu BiH, zaborave da su ovdje uzorni gradjani i da postuju svu razlicitost ove zemlje. Zaborave se toliko da mnogi od njih postanu opet "tata-babina" djeca. Dokle, pobogu, dokle cemo truniti o necemu sto je prirodno nase, praveci se kao da nismo skroz svoji, a svoji smo i te kako. Svoji, ali nam treba "babo" ili samo "tata" da pukne sakom od stol i da kaze: "Dosta! Dosta, majku mu, ovo se vise ne da trpiti! Od sada isti zakon vazi za sve u ovoj "nasoj, tatinoj i babinoj kuci!"

Raja s pedigreom

Po ko zna koji put prevrcem po slikama ljudi koje sam upoznala u zadnjem desetljecu svoga zivota. Dino je jedan od onih sto se nekako prepoznaju u masi. Pomalo, poput prijeratne sarajevske jalije, drcan... Zbog neceg pomalo nervozan, a opet pun neke pozitivne energije, koja ne da toj njegovoj drcnosti da ispliva na povrsinu.

Pun je planova, ideja, zelja, ma sav je u poslu. Kupiti, prodati, to mu je najdraza vrsta biznisa. Koliko je samo poslova promjenio. Zavrsio je on i koledj, ali kancelarija i striktno radno vrijeme nikako nisu odgovarali njegovoj prirodi.

Nije on od onih sto samo pricaju o zaradi i parama, nego samo zeli slobodu od jutra do jutra. Najvise je volio poslove gdje mozes da dodjes kad hoces i da odes kad hoces, jer uvijek je on imao jos kakav posao sa strane. Zato mu posao vozaca nimalo tesko nije pao.

Roditelji su mu bili u prijeratnom vremenu gospoda Titove Jugoslavije. Majka doktorica, a jos uz to pilotova kcerka, tata akademik, a on jedinac. Izgleda da su tu najvece muke bile za Dinu. Naravno da je volio "izobilje tog gospodsko-titovskog" zivota, ali nije volio pravila u tom zivotu. Kao malom, branili su mu da pije Coca Colu. On ju je toliko zelio da je danas, mogu s pravom reci, pravi ovisnik o njoj. Taj ti dok jednu espresso kafu popije, obicno jos dvije-tri limenke Coca Cole ispije i jos sve to bez cigareta bi mu bilo nezamislivo. E sto ti taj voli dobre stvari, mislim, "brand name" robu. To je naslijedio od svoje mame, sigurno. Nije od onih koji ce skrsiti velike pare na tu istu robu. On ce cekati svoj trenutak za provlacenje kartica...

Jos nikoga nisam upoznala ko zna tako dobro pronaci dobru cijenu!

U svemu!

Treba znati "cvaknut banku".

Voli se on okrenuti i za dobrom kokom, ali svoju zenu ne bi nizasto povrijedio. Kako se oni samo popickaju! Ali, djelima, taj ne vrijedja. Saner s karakterom.

Uziva navratiti na mjesta gdje se skupljaju oni sitni bivsi sarajevski saneri i koji po vazda vaze kako su cvaknuli par milja "na brzaka"...

Svi mi imamo momente nostalgije za proslim danima, a njegova je ta, u tim slusanjima, poluistinitim pricama o miljama "na brzaka".

Dok ovi hvale sebe i grcaju u kreditima, on polako, ali sigurno razmislja o novoj investiciji.

Ne voli piti, ali zato voli odlutati poput pravog iluzionara u dimu cigarete, sam, bez privjesaka, jer tako je nekako najsretniji u svom svijetu.

Malo je takvih, koje roditeljski uspjeh nije vinuo u visine, ali nije ga ni udaljio od raje s kojom je igrao cize-blize.

"Raja sa pedigreom", a da je drcan, jeste vala!

Babo Atif

Dok sam sjedila u svom dnevnom boravku u Sarajevu, poslije rata, mastajuci da jednog dana napustim sve i krenem u novi izazov za zivotom, nisam ni slutila da necu moci pobjeci zauvjek od te "prokletije" koju svi na momente mrzimo, a opet ne mozemo bez nje. Ko bi rekao da cemo vazda jednom nogom biti u Bosni, a drugom na Zapadu, koji nam je dao sve ono sto nam Bosna nije dala, niti hoce, a opet se ona malo vise voli. I ponekad me stid sto je to tako, ali kako cu izbrisari sve ono sto me je obiljezilo od rodjenja. Ovdje si slobodan, poput ptice. A tamo, u Bosni, slobodan si poput ptice slomljenih krila. Taman mi dan krene podmazan kao po loju, a onda negdje kao iz coska proviri ona ulica platana, ili zamirise burek iz onog papira... A uvijek su mi isli na zivce oni carsijaneri koji bi mahali okolo s tim burekom i papirom. Uvijek..

I jos kad ga sretnes s pitom u ruci, a znas ga i red je da se pozdravite:

"Sta ima?", pitas ga.

A on ti s punim ustima odgovara:

"Nema ba nis'a, evo malo kupio pite da pojedem, jarane".

Iskrsne cak i ona buregdzinica Sarajka. A jos najgore od svega, sjecam se i imena njenih prijeratnih vlasnika, Ali i Aziz, dva brata. Sta mi je?! Kao kakav samrtnik na postelji, vazda imam neke zelje neispunjene, pa sad koristim priliku da se zrtvuju za mene.

Kad stignem u Seher, pravo cu u buregdzinicu i onako pola kilograma u papir, nek' mi zamota, bureka...

"Pa jedite, gladne oci!"

Ih, vraga, taman odluecim da sam zavrsila s burekom, kad u glavu mi se uvrtila ona od Zabranjenog pusenja "Babo Atif". Umjesto da zaustavim takva naviranja danas, ja se razmasem pricom o Pusenju i babi Atifu. I kad sam skoro dosla do zapleta price, pogledam malo bolje svog sagovornika i imam sta i vidjeti. Ona me nista ne konta! Ko da nije iz Bosne, a jeste!

Stanem i ne zavrsim... Samo onako za sebe promrmljam:

"E, moja ti!"

A ona?! Nije ni skontala da pricu nisam zavrsila.

Ko mi je kriv, sto sebi kvarim slobodu! Ko?!

Dubioza

Inzinjer i inzinjerovca

Tacno je doslo vrijeme one jedne "inzinjerovce".

Davno, jos u Titovo doba, kada su se razvodili telefoni po kucama, dosao red i na njenu kucu.

Muz joj je bio inzinjer. A ona je bila prava ljepotica. U selu joj nije bilo konkurencije.

Poslije osam razreda skole, njoj je jedini cilj bio da se uda. Do osamnaeste godine zavodila je svojom ljepotom i momke iz drugih sela sve dok jednom nije dosla u grad, poslom. Tako je pricala, a dok bi pricala, on bi je gledao ocima kako samo znaju zaljubljeni muskarci.

Tu je upoznala svog inzinjera. On nije bio od onih koji su sanjali zenu s karijerom, vec naprotiv, uvijek je vjerovao u ljubav. Dok su gradske cure oblijetale oko njega, njemu je pogled zastao na njoj i ni sekunde se nije dvoumio da dodje do njenog srca.

Drzala ga je godinu dana "na vruce i hladno", tako je govorila, a onda mu je pukao film i zaprosio je.

Uvece bi setali gradskim ulicama, a ona bi ga drzala ispod ruke, dok bi se on sepurio poput pauna kada bi primjetio upucene poglede muskaraca ka njegovoj muzi.

Kupovao joj je najmodernije haljine, a frizer je svake sedmice njene uvojke crne kose pravio jos atraktivnijim i koliko god covjek htio da je ne primjeti, bilo bi nemoguce.

Nikada nije radila, nego se posvetila odgoju dvojice sinova i cekanju inzinjera na balkonu svaki dan, bez obzira na vremenske uslove. Izbacila bi svoju bijelu rucicu i mahala bi mu sve dok ne bi nestao iz njenog vidokruga, ne obaziruci se na ljubomorne poglede svojih drugarica, s kojima bi s vremena na vrijeme ispijala kafe.

Dok su one njoj bile zavidne na ljubavi sa inzinjerom, ona je njima zavidila na nekim drugim stvarima.

Tako je jedan dan dosla u knjizaru i trazila pola metra crvenih knjiga za regal.

Kada joj je radnica u knjizari rekla da je ne razumije ona je kao iz topa ispalila:

"Pa iste takve ste prodali mojoj komsinici Mirsadi!"

Carsija ne bi bila carsija, a da ne sazna od Mirsade iz prve ruke o neobicnoj zelji inzinjerove ljubavi.

Pile su kafu zajedno, i u momentu "inzinjerovca" je spoznala knjige u regalu.

Naravno, nije je pitala o autoru, niti o naslovu knjiga:

"Gdje si kupila knjige Mirsada?"

"U nasoj knjizari", odgovorila je Mirsada, misleci na knjizaru u kvartu.

Dosla je kuci, uzela metar, izmjerila prostor u regalu i sa tacnim mjerama stigla u knjizaru.

Nadimak "inzinjerovca", u carsiji je zazivio u vrijeme bas tog razvodjenja telefona.

Dosavsi u njenu kucu, upisujuci podatke o domacinima, jedan od radnika ju je upitao:

"Sto vam je muz po zanimanju?"

"Inzinjer," ponosno je uzvratila.

"A vi?"

"Pa inzinjerovca!", pomalo uvrijedjeno je uzvratila.

Eto od tada je inzinjerovca.

Poslije, sto god bi se desilo u carsiji, kao ono poput knjiga, ili pitanja o zanimanju pripisivalo bi se njoj.

Kazu da je isla u "Borovo", prodavnicu obuce, da kupi crnu kremu za cipele broj 43, kako bi ih naglancala svom inzinjeru, i da je trazila "tablete za povracanja do Doboja!"

Ko ce ga znati?! Moze biti svasta....

Tek jednom, neka joj je drugarica probala skrenuti paznju, ali ona se uvrijedila.

"Ja znam da je nas doktor studirao petnaest godina, ha... Niko mu se ne ruga. Sto ja ne bih mogla biti "inzinjerovca" kad se zna da je moj muz itekakav inzinjer!"

Iako ju je probala razuvjeriti, i objasniti joj, bez obzira na godine studiranja naseg doktora, on je ipak, na kraju, zavrsio za doktora.

Ali, nije uspjela.

Svrstala ju je na listu njenih ljubomornih drugarica. Samo ponekad bi kafu popile, zbog muzeva, jer su oni redovno igrali saha, ljeti, za stolom, iza zgrade.

A inzinjera je to sve zabavljalo, i kao da ju je jos vise obozavao kada bi mu se zalila na takve stvari.

Samo bi se smijao i govorio joj:"Pusti to!"

Ona bi se hvalila drugaricama i opisivala do u detalje kako bi je milovao po kosi, ljubio joj trepavice na poluzatvorenim ocima da otjera ruzne misli od nje.

Danas me jedna podsjeti na nju, sa izjavom, ali bez sarma je.

Nema "inzinjerovcin" sarm, pa i ne zasluzuje pricu.

Crna macka, duge gace i potkosulja

Eto, tolike godine provedoh u Kanadi, a nikako da se odviknem sarme, musake, pite, ja ba pite i cevapa.

Svaki put kad probam nesto novo i k'o biva najedem se da ne mogu dahnuti, odnekud uvijek iskrsne odmah slika kakve tufahije, ili sampite radi onog da upotpuni cejf.

I da se samo zaustavi na tome.

Odmah galama u autu. Nas cetvero, a da ne galamim. Nema sanse!

"Zatvori prozor, puse. Ubit ce nas promaja!"

"Ma kakva promaja. Ko je jos crk'o od promaje?", odmah se glava kuce popali.

"Jah, k'o da moras crknuti, moze ti se oko iskrenuti, gluho bilo. Znas kad nam je ona Nerka pricala sta je bilo onom tamo njenom zbog promaje."

"Hajde, eto samo cuti, zatvorit cu, ali klimu cu nahajcati do karaja, bilo ti pravo ili ne!"

Sta bi moglo biti od klime, necu vam ni pisati!

"Nemoj tata. Nemamo potkosulju", dobacuje starije sa svog sjedista.

"Ma dat cu ti ja potkosulju. Mene si nasao zezati".

Djeca se smiju, jer oni su Kanadjani.

Oni nemaju tih problema.

Djaba i moja upornost i ponavljanje jedne te iste teorije....

Fakat, sad kad razmislim, sto li je trebalo onim nasim roditeljima da nas filuju ovakvim strahovima.

Mene su nafilovali do tolike mjere da i dan danas, nikada nisam izasla vani,a da prije toga kosu nisam osusila. Bilo napolju +25 ili -5, svejedno.

Ja sta sam se ja prica naslusala o tome kako nije zdravo ici mokre kose vani: te ona jedna oprala kosu, izasla vani i oduzela se, anam u Bosni, ona druga legla i nije vise ustala, opet anamo u Bosni...

A potkosulje sam se jedva rjesila.

Ona, potkosulja, kao da je sve bolesti ovog svijeta donosila ako je slucajno ne obuces.

U pocetku, jedvah se nauci na kanadsko zimsko oblacenje.

-25 napolju i niko ne nosi duge gace ispod pantalona.

Kod nas, u Bosni, duge gace su kao dio zimske opreme.

Ja ba!

Ja sam otisla korak dalje, malo moderniju verziju.

Strample.

Mogu biti svih boja i sa bezbroj kvadratica, kruzica, linija, strafni, ali one sive, k'o vojnicke ili one crne iz Borovo prodavnice su mi bile najbolje.

U Kanadi, u pocetku sam oblacila strample, pa pantalone, pa potkosulja, majica, dzemper, jakna, sal, kapa, rukavice.

I kuda ces takav k'o za Igmanskog marsa?

U garazu, pa u auto, pa preko parkinga ( jedini kontakt sa zimom, preko parkinga) do shopping centra.

Odmah gledas gdje su ona velika kolica i pocinje "lagani striptiz": prvo kapa, sal, rukavice, jakna, pa onda dzemper i zelja da zgulis one strample sa sebe.

Pola godine mi je trebalo da se usudim samo u majici i jakni, naravno bez strampli, samo u pantalonama, da se uputim u kupovinu.

Onda crna macka. Tu, tu, tu, tu...ne d'o Bog da ti predje cestu.

A prvi komsija, ima crnu macku, k'o zift.

Naucila se, pa eto je svako malo preko ceste, dvije-tri kuce niz ulicu obidje i opet nazad, preko ceste svojoj kuci.

Ja taman iz garaze, a ona preko ceste.

"Majko mila, sta sad da radim?"

Otvorim prozor, pa triput pljunem, a komsija me ispod oka gleda i bezbeli misli u sebi, vidi hajvana, pljuje po cesti, a ja da ispravim vec popljuvano, kez razvucem i mahnem rukom, na onaj "cool nacin"..

Tek godinu poslije, kada smo pili kafu, na terasi, ispricam mu obicaje iz Bosne za crnu macku.

Komsija se smijao do suza, a ja se smijala njemu, jer ni dan danas ne mogu, da me jebes, preci preko ulice, a da ne pljunem, triput, ako to crno stvorenje nagazi na moj nogostup.

Naravno, sad pazim da me niko ne gleda.

Imamo mi Bosanci i Hercegovci takvih momenata koliko ti Bog hoce, ali je lakse praviti se da ih nemamo.

Kakve su price nama nasi roditelji sve pricali?! Babaroga! Hej, samo ime, Babaroga je u mojoj djecijoj glavi, tada, izazivalo strah.

Ali i sto smo da ne kazem glupi bili:"Dat cu ti "Sarenulazu"".

Vala to im je najgora zajebancija.

Djetetu od tri-cetiri-pet godina obecavali ""Sarenulazu".

Koja drskost.

Neka je sebi daju!!

Sto mi je nesto krivo sada!

I tako, mogla bih ja do sutra o tome da mozes otici ne znam gdje, a da neke stvari nikada nece od tebe.

Mogu ba ja ovog zelja pojesti koliko hoces, ali ostalo ono od moje stare kad kaze:

"Hajde ziv bio, idi u mesnicu, kupi mi teletine, nesto mi grlo orutavilo od ovog zelenisa!"

A slusam, majke mi, rep, pop, rock, klasicnu, funk, punk, metal, new primitives, blues, sevdah......

"How to dance Gangam style, how to Shuffle - znam i to, pa Zumba, pa....

Razumijem, stare mi, kad se neko bori za svoja prava, bio on crn, zut, bijel, "nastran ili ne", vjernik ili ne....

I citam, oc'm, sve i svasta....

Gledam i filmove 'nako i u 3D, ali kad mi crna macka predje put, raspameti me i odmah, cevapi, pite, sarme prokljucaju u meni, dok mi se smiju i vlastita djeca.

Doduse, jos se kunem "Tita mi", ono "Allaha mi" ne ide mi nikako....

Ko zna, da sam jos mala, mozda bi mi i to "utufili u glavu"...

Hepek

Ona je onaj tip sto ne prihvata nista novo, nego se drzi svojih navika i obicaja cijeli zivot.

Znaci, ne mogu otpakovati poklon pred njom.

Tek kad ode!

Ali, hajde, izdrzacu.

"De evo malo", i spusti onu kesu u cosak ispod sanka.

"Nisi trebala", ja sad kao prava zahvaljujem.

"Kojim povodom", pitam.

Ona me pomalo u cudu pogleda i veli:

"Hajde Boga ti kao da mora biti povod. Ma ja sebi kupila, pa rekoh hajde i tebe da obradujem."

"Hvala ti", a opet kontam cime sam li ja zasluzila poklon bez povoda!

Pijem onu kafu, a sve kontam kad ce ici da otvorim to sto je kupila, i meni, i sebi.

Prvo, ona je ona prava, ali bas prava domacica, sa ustirkanim heklanjem ispod staklene povrsine na stolu, da se i Kanadjani svaki put dive toj njenoj dekoraciji na stolu.

Napokon, ustade, a ja je ispratih s rjecima:

"Mogla si jos malo sjediti i hvala ti sto si me se sjetila u kupovini. Zaista lijepo, ali nema potrebe!"

"Hajde Boga ti, vidjet ces, zaista vrijedi svaki cent!"

Ode, a ja odmah za kesu.

Hej, da ne povjerujes.

Nekakva masinica, ili sjekacica, sta li vec, za kuhinje!

U zivotu, ocima nesto slicno nisam vidjela.

Nema to ni u onim reklamama za brze sjeckanje, miksanje, valjanje, oblikovanje i ko zna vise sta.

"E, gdje me nadje, zemljakinjo?!"

Jos izvadila iz originalne kutije, samo onako u kesi bilo umotano.

Ni uputstva!

A da je pitam, uvrijedila bi se!

Bi, jer bi mislila da je zajebajem!

Znam.

Ovoj jednoj je zamjerila, nesto slicno!

Sta cu sad?

Hodati po radnjama prebiruci slike kuhinjskih aparata.

Prevrni, okreni, ali nikako da nadodjem za sto bi moglo biti.

A da pokazujem drugim domacicama i pitam:

"Boga ti, znas li ti za sto ovo sluzi?! Donijela mi ona kad je bila zadnji put!"

Ma daj! Ne ide, jebi ga.

Da sjece luk, paradajz...nikako, bilo bi previse krupno. Za sir, ma nikako. Nema logike!

Ostavim sve onako na sanku i pocnem pripremati veceru, jer moji samo sto se nisu vratili.

Poslije pola sata, poznata galama, otvaranja vratima i odmah svi prema kuhinji. Kao da su se dogovorili pa u glas:

"Ti kupila ovo?"

"Nisam, dobila na poklon!"

I ne pitaju od koga. Znaci, nije nesto ni njima, a jos nepoznato...

Prevrcu, gledaju, mjerkaju i poslije pola minute svi vec gladni, ne mogu cekati da serviram.

Jeduci, mjerkaju poklon gurnut na kraj sanka i opet pitanja:

"Stvarno, hoces li nam reci sta je ovo?"

Gledam i ne vjerujem da mi ne vjeruju da ne znam!

Eto sad, i pitalica se ukljucuje:

"Mama kako se ovo zove?"

Sta sad odgovoriti! Svi u kuci znaju moju ljubav ka kuhanju.

I tehniku!

Sto jednostavnije i brze!

Nemoj mi komplikovati, majke ti, pitalice, mislim u sebi.

Valja odbraniti sve one razloge zbog kojih svaki put objasnjavam zasto je luk malo vise zagorio, ili meso nije kao prosli put...

Ali da ponekad kuham brze i od McDonald's-a je istina, sto jest, jest.

"Mama, sta je ovo", vec nestrpljiva pitalica.

"Hepek, duso, hepek", a ona dvojica valjaju od smijeha, jer su napokon shvatili da nemam pojma.

Meni nije do smijeha, jer znam i veceras sam "u pilani", od njih dvojice.

Djaba sam "googlala", valja smisliti pitanje, kako da pitam svoju "dobru vilu" sto me "carobnim poklonom" iznenadi.

"Sta ti najbolje ispadne od jela sa onim Hepekom sto mi pokloni?"

Sta mislite, mogu li ja tako da je pitam!