Necu da ostarim

Tacno prije dvadesetak godina slusala sam jednu "u godinama" gospodju kako se zali na godine koje su pocele ostavljati traga na njoj. Ja to tada nista nisam mogla primjetiti, jer mi je kao i uvijek bila super sredjena, a ono na sto se ona zalila nije bilo vidljivo. Tek sad poceh primjecivati ono o cemu je govorila.

Vid se mjenja. Kod mene se popravio. Vidim puno bolje danas ko je covjek, a ne nosim naocale.

Kosa i koza se suse. Mjenjaju se culo ukusa, mirisa i sluha. Kako i ne bi?!

Stopala se povecavaju. E to je ziva istina. I ne povecala se, koliko nas nosaju, uvijek i svugdje.

Manje se spava. Sad bih da nadoknadim sve ono zbog cega sam prije spavala.

I ako bi nastavila da nabrajam, jos bih se ubjedila da ce me godine pobjediti. A ja ih brojim. I ne bojim se. Ne spadam ni u onu vrstu sto ce sve uraditi da bi zadrzala taj proces. Kad analiziram ove s botox-om, dodju mi k'o "zombies", ili bolje receno, kao da su ih pcele izujedale. I sve pocinju liciti jedna na drugu. Neka mene ovakve kakva sam.

Ima toga puno sto bih ja trebala "korigovati", ali najvaznije mi je dusevno korigovanje. Bez njega, djaba sve. Koliko god covjek radio na svojoj spoljasnjoj , jos vise mora raditi na svojoj unutrasnjoj ljepoti. Nekako ta covjekova "unutrasnjost" uvijek dominira. Izbije u prvi plan. Ja sam od onih sto uvijek proba "razumjeti" ljudsku rjec, dodirnuti pogledom "zelju u oku", razumjeti ucinjeno...

Ali, priznat cu, jedna sam od onih sto nece bas nepocesljana, nenasminkana, bez "dobrog komada odjece"; ma ko ga od zena ne voli, izaci iz kuce. I priznat cu, necu bas u trenerci u bar, ili u vecernjoj haljini u setnju. Cak i trcim dva dana u sedmici, ali moj glavni fitness je usisivac. Najbolja sam u pospremanju svega sto se moze pospremiti. A usput jos treniram, mislim, treniram svoje po kuci... Sto si ovo ostavio iza sebe, nisi podigao zahodsku skoljku, dokle vise da vam govorim i tako dalje... I to ne da ostariti. Odrzavam da misici "ne propadaju". Kako? Pa rekoh usisivacem, nosenjem gomile vesa na pranje, pa peglanje, kuhanje, brisanje podova... Nije ni cudo sto je Pepeljuga uvijek bila "u liniji". I princ se u nju zaljubio. Ko ne bi?! Sve znala, a u ribanju podova bila najbolja! Zato ni dan danas Pepeljuga nije ostarila! Najgore su mi ove nase "savremene" zene. Cim odu na prvi pedikir i manikir, kod njih se odmah sve pomjesa. Zaborave prvo pospremati, pa kuhati, a pitu da naprave?! Ma daj, to se kosi sa njihovim gradjanskim vaspitanjem. Vele, mogu se jufke kupiti! Pa kupi, ko ti brani. A onda poslije toga kaze: "Tvoja je pita dobra!" Poznata papanska navlakusa, iz gradskog vaspitanja. "Jeste, ali ne kuham za siroke narodne mase! Samo za moju malu druzinu i ponekad za nekog, ali mi mora biti vrlo drag!" Ostarila bih davno zbog tih sto im ruz na usnama, lak na noktima, oduzima pravo da se osjecaju kompletnim do kraja.

Kad staris, i mozak se mjenja, smanjuje. To sto smo pametniji je zbog iskustva. Tako naucnici kazu...

A da se malo oslonimo na nasu nesavrsenost i prestanemo se pretvarati kako smo uvijek voljeli Pepeljugu, dok nas vecina zivi poput njenih polusestara, debele, lijene, zavidne i podle... Da malo korigujemo nasu unutrasnju ljepotu?! Ako nista, bar da usporimo promjenu vida...