Monday, January 26, 2015

Ode i Kemica

Svi mi imamo u kuci ponesto sto nas povezuje sa prosloscu. Osim albuma i slika, cuvamo, nekome na izgled, neku bezveznu vazu, otrcani novcanik, "demode" sal... A sve te stvari vezu nas za odredjene ljude i na sam dodir istih, pricaju price po ko zna koji put ispricane, i svaki put pricaju se, uz malo vecu dozu nostalgije. Od kako se salovi i marame vratise u modu, ne znam kakve da kupim i imam, ova smedja, mala marama, s jednom flekom, koju bih mogla naci i zmireci, i koju vjesto sakrijem od pogleda, i koja prica price svaki put kad je vezem oko vrata; ne bih mogla podnijeti da je izgubim. Zato je uvijek cvrsto vezem i ne skidam je nigdje, osim kod kuce. Da mi je ne znam kako vruce. Bila je vlasnistvo moje majke. Citavu njenu mladost pamtim je dotjeranu, s frizurom u najsavrsenijem redu. Uvijek je isla u korak s modom tog vremena i osim pocupanih obrva u tanku liniju i iscrtanih blagom olovkom za obrve, ponekad s malo ruza na usnama i s rumenilom na blijedim obrazima, znala je izazvati svojom pojavom, kako moje, tako i odusevljenje drugih. Priroda ju je nadarila ljepotom, a ona je znala da je neupadno, bez previse smikanja i te kako istakne. Da se razumijemo odmah: priroda mi je dala njenu narav, ali ne i ljepotu. I sretna sam zbog toga. Uvijek vesela, spremna da od problema napravi problemcic, nisi mogao, ako je poznajes, a da je ne obozavas. Davno, ne sjecam se koja je to godina bila, lezeci u krevetu sa otvorenim vratima sobe, nacula sam razgovor mojih roditelja: "Pjevao je "Duso moja", "Gitaro moja", "Jedne noci u decembru", i plakala sam i smijala se dok smo pjevali s njim. I nije me iznenadilo sto se u svakoj pjesmi osjetila njegova emocija, ali me iznenadilo sto je onako mali!" "Pa i Kemo se s tim sam zeza, a ti se cudis?", dodao je moj otac. "Ma znam. Imas pravo; ko zna, da je visok i dva metra, mozda ne bi onda ovako pjevao!" "I ne bi bio Kemica u raji," dodao je moj otac. Poslije godinama sam na televiziji svako njegovo pojavljivanje pokusala da ocjenim njegovu visinu, ali bi sa prvim otpjevanim stihovima, zaboravljala na taj svoj zadatak i kada bi vec bio izvan kadra, obecavala sam sebi da cu ga dobro osmotriti drugi put. Zadnji put Kemu sam vidjela i slusala u Calgary-ju. Bilo je to nekako na pocetku mojih imigrantskih godina. I moj prvi koncert. U tudjini. Svi su htjeli da se slikaju sa njim, da popiju po jednu, da prozbore pokoju rijec... A on je neumorno svima ispunjavao zelje, iako su podocnjaci i umor bili vidljivi iz najudaljenijeg ugla sale u kojoj je pjevao. Dok je pjevao, meni se plakalo, jer me je sjecao na neke sretne dane djetinjstva, na majcinu mladost, koje vec odavno nema, jer ju je rat i poslijeratno vrijeme izgrizlo do neprepoznatljivosti. Bas kao i Kemo te noci, umorna i strpljiva, kao da je cekala samo da dodje kraj. Eto, jutrom, vezucu najdrazu uspomenu oko vrata, probudilo je u meni sjecanja na noc, kada ju je odvezujuci sjedala za stol i govorila mom ocu o Kemici. Ni na koncertu ne primjetih njegovu visinu, zbog nostalgije, koju nam je lijecio svojom pjesmom, a sam se toj nostalgiji pustio. Pustio da ga izjede!

4 comments:

  1. subota, prekjučer, vrijeme ručka, na radiju sviraju njegove pjesme, .. ne odolih i punih usta pjevam poluglasno, dok se oči punile suzama.....
    Legenda ima novo ime...... Kemo

    ReplyDelete
  2. Pamtim Kemicu dok smo još bili klinci. Često smo se susretali kod stadiona Koševo, a i ovdje na K.b. gdje je često dolazio. Rijetko smo se viđali poslije.
    Neka mu je laka zemlja, ova naša bosanska!

    ReplyDelete
  3. @gracia, i nikad se nece prestati da slusa...

    ReplyDelete
  4. Marijan, lijepa su vasa sjecanja.... Iz vasih postova vec odavno znam:)) Da bas neka mu je laka bosanska zemlja.

    ReplyDelete