Ja sam onaj bosanski ters kad se ujutro probudi i uz kafu cuti da je ne znam ko pored mene. Volim toplu, ljudsku rijec, ali zato ohole i sebicne ljude zaobilazim u sirokom luku. Moja religija je: BITI COVJEK. Pogled kroz moje naocale na ovaj svijet je pomalo uvrnut i saljiv. Ja nikome ne sudim, ja samo prenosim ono sto cujem.
Monday, January 26, 2015
Ode i Kemica
Svi mi imamo u kuci ponesto sto nas povezuje sa prosloscu. Osim albuma i slika, cuvamo, nekome na izgled, neku bezveznu vazu, otrcani novcanik, "demode" sal...
A sve te stvari vezu nas za odredjene ljude i na sam dodir istih, pricaju price po ko zna koji put ispricane, i svaki put pricaju se, uz malo vecu dozu nostalgije.
Od kako se salovi i marame vratise u modu, ne znam kakve da kupim i imam, ova smedja, mala marama, s jednom flekom, koju bih mogla naci i zmireci, i koju vjesto sakrijem od pogleda, i koja prica price svaki put kad je vezem oko vrata; ne bih mogla podnijeti da je izgubim.
Zato je uvijek cvrsto vezem i ne skidam je nigdje, osim kod kuce.
Da mi je ne znam kako vruce.
Bila je vlasnistvo moje majke.
Citavu njenu mladost pamtim je dotjeranu, s frizurom u najsavrsenijem redu. Uvijek je isla u korak s modom tog vremena i osim pocupanih obrva u tanku liniju i iscrtanih blagom olovkom za obrve, ponekad s malo ruza na usnama i s rumenilom na blijedim obrazima, znala je izazvati svojom pojavom, kako moje, tako i odusevljenje drugih.
Priroda ju je nadarila ljepotom, a ona je znala da je neupadno, bez previse smikanja i te kako istakne.
Da se razumijemo odmah: priroda mi je dala njenu narav, ali ne i ljepotu.
I sretna sam zbog toga.
Uvijek vesela, spremna da od problema napravi problemcic, nisi mogao, ako je poznajes, a da je ne obozavas.
Davno, ne sjecam se koja je to godina bila, lezeci u krevetu sa otvorenim vratima sobe, nacula sam razgovor mojih roditelja:
"Pjevao je "Duso moja", "Gitaro moja", "Jedne noci u decembru", i plakala sam i smijala se dok smo pjevali s njim. I nije me iznenadilo sto se u svakoj pjesmi osjetila njegova emocija, ali me iznenadilo sto je onako mali!"
"Pa i Kemo se s tim sam zeza, a ti se cudis?", dodao je moj otac.
"Ma znam. Imas pravo; ko zna, da je visok i dva metra, mozda ne bi onda ovako pjevao!"
"I ne bi bio Kemica u raji," dodao je moj otac.
Poslije godinama sam na televiziji svako njegovo pojavljivanje pokusala da ocjenim njegovu visinu, ali bi sa prvim otpjevanim stihovima, zaboravljala na taj svoj zadatak i kada bi vec bio izvan kadra, obecavala sam sebi da cu ga dobro osmotriti drugi put.
Zadnji put Kemu sam vidjela i slusala u Calgary-ju.
Bilo je to nekako na pocetku mojih imigrantskih godina.
I moj prvi koncert. U tudjini.
Svi su htjeli da se slikaju sa njim, da popiju po jednu, da prozbore pokoju rijec...
A on je neumorno svima ispunjavao zelje, iako su podocnjaci i umor bili vidljivi iz najudaljenijeg ugla sale u kojoj je pjevao.
Dok je pjevao, meni se plakalo, jer me je sjecao na neke sretne dane djetinjstva, na majcinu mladost, koje vec odavno nema, jer ju je rat i poslijeratno vrijeme izgrizlo do neprepoznatljivosti.
Bas kao i Kemo te noci, umorna i strpljiva, kao da je cekala samo da dodje kraj.
Eto, jutrom, vezucu najdrazu uspomenu oko vrata, probudilo je u meni sjecanja na noc, kada ju je odvezujuci sjedala za stol i govorila mom ocu o Kemici.
Ni na koncertu ne primjetih njegovu visinu, zbog nostalgije, koju nam je lijecio svojom pjesmom, a sam se toj nostalgiji pustio. Pustio da ga izjede!
subota, prekjučer, vrijeme ručka, na radiju sviraju njegove pjesme, .. ne odolih i punih usta pjevam poluglasno, dok se oči punile suzama..... Legenda ima novo ime...... Kemo
Pamtim Kemicu dok smo još bili klinci. Često smo se susretali kod stadiona Koševo, a i ovdje na K.b. gdje je često dolazio. Rijetko smo se viđali poslije. Neka mu je laka zemlja, ova naša bosanska!
subota, prekjučer, vrijeme ručka, na radiju sviraju njegove pjesme, .. ne odolih i punih usta pjevam poluglasno, dok se oči punile suzama.....
ReplyDeleteLegenda ima novo ime...... Kemo
Pamtim Kemicu dok smo još bili klinci. Često smo se susretali kod stadiona Koševo, a i ovdje na K.b. gdje je često dolazio. Rijetko smo se viđali poslije.
ReplyDeleteNeka mu je laka zemlja, ova naša bosanska!
@gracia, i nikad se nece prestati da slusa...
ReplyDeleteMarijan, lijepa su vasa sjecanja.... Iz vasih postova vec odavno znam:)) Da bas neka mu je laka bosanska zemlja.
ReplyDelete