Friday, February 6, 2015

Valjda sam u pravu...ne znam....

Ne volim glumce i glumice. Ne mislim na fimske, nego u zivotu. Oni, ili one kad mi se pocnu prenemagati i osudjivati druge zbog njihovih postupaka, dodje mi fino da im opalim jednu iza usiju i kazem: "M'rs!" Ali ne mogu. Ne daju mi godine da budem mangup! Isto tako ne volim ni krajnosti. Zna se, gdje, sta i kako ces se ponasati. Nikad nisam simpatisala bas ni one, koji opet svoje guraju i kad treba i ne treba. Nisam ni ja mozda simpaticna njima, ali trudim se ne gurati se tamo gdje mi nije mjesto. Nekako u zlatnoj sredini mi je najdraze. Svi bi nesto da su vazni. Zasto? Svi smo ljudi. I da budemo ljudi, to bi trebalo biti najvaznije. Nema vise ni kao covjek u raspravu da se upustis, odmah nos, do neba. Doslo nekavo ludo vrijeme: ne smijes ni vic ispricati kako valja! Samo ako prica ko poznat, pika se i smjesno je, jebo te. Ja ispricam. Briga me, pa ko se primi, primi! A ne volim ni trac! E joj sto mi je to odvratno. Ono, upovjerenju, a najmanje tri carsije sve vec znaju. U povjerenju: i carsiji i meni! Trac poput onog: "Vidi je majke ti, kako se razbacala k'o da joj je dvadest, ili vidi joj masne, zivota ti!", ne primjecujem. Neka se razbacuje kako ko zna, a i masna nije na meni, briga me, ali me je briga kad cujem kad mi neko prepricava neciju zivot sa svim onim pikanterijama koje nisu za usi carsije. Halo, mislis li da si "cool" sto se smijes necijoj propaloj ljubavi, braku, skoli, poslu, zivotu? I najgore od svega je sto sam primjetila da to uvijek rade ljudi koji su bas to sve na svojoj kozi osjetili: propalu ljubav, ili, brak, skolu, ili posao... Lakse im valjda kad boljeg od sebe hoce poistovjetiti sa sobom, a teze im prepoznati ispruzenu ruku prijatelja. Jednom, umaloh ne uleti u tu klopku! 'Vaka sam, 'naka sam, a sve zato sto mi je valjda u njihovim ocima sve u zivotu potaman. Nije me, iz njihove perspektive zuljalo nista, pa hajd' da me ovako malo ocrne: "Nisam dobar prijatelj!" Nikako nisam postupila damski, ali nisam ni tracala da bi se opravdala! Jok, to je jos gore. Rekla sta mislim i fajront! Od tada, podvlacim ljudima, ne cesto, ali s vremena na vrijeme: "Kad ti nije nesto jasno kod mene, pitaj me!" Zivot bi valjda trebao biti jednostavan. Izadjite, uzivajte u kafi s prijateljima, uzivajte u slusanju muzike, plesite kako znate i kako vam se svidja, postujte tudji uspjeh, srecu, ali ne zaboravite da uvijek kad trebate neciju pomoc ili razumjevanje, morate ponekad sami napraviti korak. Iznenadit cete se, kad spoznate da ljudi i nisu tako losi.

6 comments:

  1. Uvijek sam bio pobornik istine. Ono, malo trača nikada nije naodmet... ne treba pretjerivati.
    Istina o nama ...interesantno je koliko boli kada nam je neko kaže u lic. Međutim malo je onih koji će nam je otvoreno reči, radije to pričaju ''okolo'', svako još po malo doda i eto ga - savršen trač koji je vrlo malo zadržao od onoga izvornog.
    ---
    Sada mi je nešto postalo svejedno šta ko priča, znam kome šta mogu reći i o čemu pričati, ne ''talasajući'' mnogo, radi svog mira.
    Dobro kaže ona: ''Za dobrim konjem prašina se diže'', a ja dodajem - za lošim još veća!

    ReplyDelete
  2. '' Iznenadit cete se, kad spoznate da ljudi i nisu tako losi.''
    Marko Vešović je rekao:
    U suštini, ljudi su dobri... sve dok ne počnu činiti zlo!''

    ReplyDelete
  3. Naravno, mala doza traca nije na odmet... Mora postojati granica.... Mislim da smo se previse svi "ufurali" u neki svoj svijet u kome vidimo samo sebe.... Zato svakim danom sve vise vidimo otudjivanje jedni od drugih... Uzimamo za pravo da se kitimo mislima velikih, a ne pratimo te njihove misli... Mislim da razumijete sta vam hocu reci?. Mene boli kad vidim da mi neki prijatelj, ne mora biti medju najboljim, dovoljno je da je prijatelj, zbog nekog glupog razloga (necu reci ponosa) ne zeli upitati za pomoc, nego je spreman propasti, a da ne upita za savjet, o pomoci necu ni da govorim.... I iz toga se moze samo roditi egoizam, u kome vidi samo sebe, i truje se mrznjom prema svakome i svacemu, jer misli da nije zasluzio... Eto, ja to uvijek analiziram, uopceno, gledajuci oko sebe, sve cesce su slike oko nas takve..

    ReplyDelete
  4. Mislim da je M. Vesovic aludirao na ratno vrijeme i na zlo iz tog perioda....
    I gore navedenom komentaru ste super rekli: "interesantno je koliko nas boli istina kad nam je kazu!", a tako je isto tesko onom koji je izgovori, jer nimalo nije lako nositi istinu uvijek sa sobom... Medjutim, malo nas je koji za njom posezemo...i vrlo cesto, da ne bi bili oni koji samo "popuju" presucuju istinu, ali ako nekoga smatrate dijelom svog zivota, a zivot nam se ne sastoji od jednog ili dva prijatelja, nego vise njih, mislim da je postenije reci sta mislite, onima koji to zasluzuju... Boze sacuvaj da smo sa svima na istoj razini! Neko je dobar slusac, neko je dobar govornik, pa vam je milina slusati ga dok s njim ispijate po ko zna koju kafu, neko je rodjen da unese najljepsu notu raspolozenja na derneku, s nekim vam je najljepse provesti poslijepodne negdje na rucku uz zanimljive razgovore.... Svi mi nadopunjavamo jedni druge.... Dok stignemo do iskrenog i odanog, protece rijeka zivota! Uvijek pisem o uopstenim stvarima, koje se protezu kako u zivotu, tako i na drustvenim mrezama... Citav zivot vucem istinu sa sobom, i vrlo cesto kad je saspem, dobijem kontra efekat narednih par mjeseci ili godina... I znam da je to tezi put....

    ReplyDelete
  5. Super receno. Svidja mi se posebno nekoliko zadnjih recenica jer su dobra pouka za zivot :)

    ReplyDelete