Monday, April 6, 2015

Sarajevo ce biti

Jedini dan u godini kad zaista osjetim neki prkos u sebi je 6. april.
Ni zbog cega drugog, nego zbog reda za vodu, mrskog zvuka granata, jos mrzeg i podmuklijeg zvuka snajpera, zbog hladne sobe, malo sna, osjeca ni sit, ni gladan, 
zbog smrdljivog kabasa, zbog mirisa baruta, krvi na cesti, zbog smrti, tuznih pjesama, 
odlazaka, zbog zapaljenih knjiga, ubijenih djaka, zbog prepunih bolnica, pustih, izresetanih trolejbusa i tramvaja, zbog...
Onog sto je u meni... 

Neka ga samo u meni! 
Ako ga pustim, bojim se da cu izgubiti prkos! 
Bolji je od mrznje!

Zbog njega-prkosa, bili smo siti, mirisali smo na kabas, krvlju smo cuvali u imenu mu GLAVNI, pjesme su imale dusu, odlasci su znacili bolja mjesta, bolnice su davale nadu, tramvaji i trolejbusi vracali su nas u zivot...

O zapaljenim knjigama i ubijenim djacima sutimo zajedno... 
On ljepsi, snazniji, u svijetu sve vise omiljeniji i popularniji, 
a ja starija i zrelija...


On glavni grad i onim sto ga neizmjerno vole i onim sto ga neizmjerno mrze.

Tuesday, March 10, 2015

Svaka mu je zlata vrijedna

Citav zivot je koracao istim stazama. Kada bi odlazio, iz grada, na kratko, zurio bi nazad, sto prije, kao da ce se sve prevrnuti naglavacke dok nije tu.
Dok smo ljeti sjedili u hladu baste Dva Ribara,  pricao mi je da je primjecivao i nova napuknuca u asfaltu, koja bi se pojavljivala dok bi bio odsutan iz svog Sarajeva.
U svom kvartu, gotovo da je o svakom prozoru znao ispricati ponesto. 
Kako i ne bi, jer malo je bilo sretnika poput njega da stanuje, od rodjenja, pa do smrti u istoj zgradi. 
Da ulazi i izlazi na ista vrata. Citav zivot. 
Pamtio je dobro, imena i likove; iz granapa, apoteka, frizerskih salona, mesnica, pekara... 
Poslije zavrsenog fakulteta, uspjesne poslovne karijere, zenidbe, Sarajevo mu se pored svih poslovnih putovanja i bezbroj vidjenih gradova, cinilo uvijek najljepsim.
I do rata je isao u korak, sa vremenom i rajom. Ni u ratu nije bjezao kada je trebalo braniti Sarajevo. 
A mogao je. 
Pa i poslije rata, dao je sve od sebe da se ne slomi, da ne poklekne. 
Pokusavao je shvatiti i koliko god se trudio kao da je bilo uzalud. 
Zadnje godine svoga zivota se zatvarao samo u svoj kvart. 
U njemu je jos mogao pronaci dio sebe. 
Sarajevo, kakvo je volio, polako je pocelo da kopni, zajedno s njim, ali mu pomoci nije mogao. 
Kao ni sebi.
Nisu ga boljele nove fasade, nove boje tramvaja, veliki trzni centri, boljelo ga je ranjena sarajevska dusa. 
"Hoce li primjetiti da sa gradnjom, treba ugraditi i dusu ovoga grada," tako je znao ponekad reci.
Sve vise je uzivao u samoci, na poznatom mjestu, u cosku, iz kojeg je kritikovao pridosle, bahate sarajevske stanovnike. 
"Uvijek je bilo dolazenja i ostajanja novih stanovnika u ovaj grad, ali su ga postovali.
Ovi novi, cini mi se, zele, da ovaj grad postuje njih!"

Zakleti ateista, ali s dubokim, usadjenim postovanjem prema istinskim vjernicima.
Radovao se vrucim somunima, i trudio  se da mu ih majka, uvijek, ima vrele za vrijeme Iftara. Za vrijeme Josipa Broza, i poslije njega.
Spolja, dok ga covjek ne upozna, djelovao je otresito, nadmeno, a oni koji ga nisu poznavali govorili bi:
 "Sta on sebi umislja da je od Boga dat' i da govori kome sta hoce?! Neka me postedi svoga tersluka!" 
A opet, svi su, u sebi likovali, kada bi sjeli za njegov stol. Kao da bi i na njih prenio neku vaznost. 
Cini mi se i da nije bio takav kakav je, sa njegovom pojavom, sirio bi se opet, njegov autoritet. 
Mnogi su znali, namjerno sjesti, u blizini njegovog stola, dok bi se on upustao u rasprave,  njemu vaznih tema, cak i s konobarima, koji su ponekad pjenili zbog njegovih kritika, a opet, kada ne bi dosao u uobicajeno vrijeme, odmah bi se raspitivali i s osmjehom ga docekali kada bi se pojavio sa svojim stvarima, koje je odlagao, uvijek na stolicu do sebe.
Taj dan je bio bas u svom dobrom raspolozenju.
Pravo iz granapa, uputio se, na svoje mjesto, u cosku baste i spustajuci stvari na stolicu do sebe vec je poceo malo da objasnjava, mada je to namjerno, s povisenim tonom radio: 
"E zamisli budale one u granapu. Mjesec dana sam je pustio da me svaki dan zakine za nekoliko feninga. Mene penzionera! I danas sam joj fino dosao na kasu sa konzervom ribe. Kada je otkucala hljeb i mlijeko, uhvatila se konzerve, ali nisam joj dao."
"Ovo je djaba. Pardon, bolje receno, ovo je od onih feninga sto mi ih ne vracas evo vec pun mjesec dana! I ni feninga vise. Tacno sam izracunao!" 
"Ali, gospodine." 
Nisam joj dao zavrsiti.
"Nista ali. Pustio sam te mjesec dana da me pravis budalom. Svako jutro kad se pogledam u ogledalo kao da vidim magarca, kako klapi usima i kaze, nja, nja!  Jer se osjecam prevarenim. Ne dam je tebi, takvoj bezobraznoj. Dat' cu je onom mom kolegi penzioneru, sto svako jutro hoda oko "hajfisa" ne bi li nasao nesto za sebe i kada misli da ga niko ne vidi, vadi iz njega." 
U svakoj njegovoj kritici, mogla se naslutiti neka poruka. Kao da je namjerno, zadnjih godina tako pricao. 
Zar nije imao pravo?!
Osjecate li se vi tako, poput magarca, kad se pogledate u ogledalo, a znate da ste pokradeni, kako materijalno, tako i duhovno. 
U svemu. 
Ili ste se vec navikli, klepiti usima, i reci nja?! 

Djurologija

e poput derneka, na koji ste isli, i na kojem se milioniti put prepricavaju jedne te iste fore i fazoni i na kojem uvijek ima neki Djuro koji zna dobro da prica viceve, pa neki koji zna da pjeva, pa onda Djuro koji zna da dobro imitira, a gdje ces dernek bez dobrog "pricatora", cuj "pričator" ( grohotom se smijem ), i naravno, uvijek ima neki Djuro-dobar glumac. 
ZNACI razlika izmedju derneka "Djurologija" i onih prije je, u tome sto osim Djure kad je potrebno niko nije mortus COVECE, i svi se smiju njegovim fazonima davno nastalim,  KUZIS, jer ZNACI da je glumcina ipo BA. 
I taman ja to sve razradjujem u glavi oko Djurologije, kad zove me ova jedna, Kanadjanka, ali nasa, i kaze: 
"Dobar je Djuro orator." 
"Kako mislis orator?" 
"Pa to, dobar je pripovjedac." 
"Eki?!"  
"Sta?!"  
"Nista rekoh zurim."  
Eto, zato ja rekoh "pričator", jebi ga Djuro, zbog REGIONA. 
Rasclanit ce te: na oratora i narratora, a fakat je "Djurologija" stand up komedija. 


Saturday, February 21, 2015

Ja gledam Face TV, slusam Bozu Vreco, Ninu Badric i Bajagu

Sad svi imaju za nesto reci kad je Ante progovorio!
A 70% u Bosni i Hercegovini odgaja na isti nacin kao Antini roditelji Antisu. 
Ali ne! Sad je red onih sto se stresaju i toboze zgrozavaju u puno vecem broju, od onih sto razmisljaju kao Ante i Antini. 
M'rs! 
Sutili ste sve ove godine, i sad ste k'o fol zgrozeni. 
Mentalno, vlastitu djecu ste unistili svojom mrznjom. 
Otudjili ste ih od Sarajeva, Banja Luke, Mostara, Brckog, od svega onoga sto ima prefiks bosansko-hercegovacko. 
I opet, umjesto da slusate sta Anto osjeca i misli, hodajuci "opasnom zonom Mostara" u koju se ukljucuje i Stari Most, vi i dalje razglabate o mrznji. 
A on porucuje: TREBA MU NORMALNA DRZAVA! 
Niko ne spominje ukidanje dvije skole pod jednim krovom. 
Smjesno, da su sada isplivala sva srpsko-hrvatsko-bosnjacka prijateljstva. 
Svi se uhvatili one ofucane: "Ja imam prijatelja Bosnjaka, ili Srbina, ili Hrvata!" 
A ja vec dvadeset godina ponavljam: Ja sam Bosanka, govorim na cistom bosanskom jeziku, koji je toliko bogat da kad kazem uopce ili uopste, cura ili djevojka, stepenice ili basamak, nece ni za sekundu umanjiti moju vjeroispovjest po rodjenju i po porijeklu i vec cijeli zivot se druzim sa "cijelim svijetom"...
U ratu bila. Prezivjela.. 
I uspjela pobjediti svu ratnu glad, zedj, dusevna ranjavanja, mrznju i izgurala na prvo mjesto: biti majka i pruziti svojim nasljednicima normalan pogled kroz prozor na svijet, bez podjela, a u kome opet postoje i Bajrami i Bozici.
Dok ne progovorite svi bosanski, djaba vam sva nada da ce vam biti bolje.
Obozavam Kanadu! Ne svidja ti se skola - ista za sve, po drzavnom planu i programu, odvezi kesu i obrazuj svoje dijete i u svemiru! 
E moji Bosanci i Hercegovci, u kakvom mraku zivite, e (h)alal vam vjera! 










Tuesday, February 17, 2015

Tattoos

Gledam ja svoju lijepu prijateljicu Kanadjanku, uvijek besprijekorno nasminkana. Neupadno, ali nasminkana. Obrve, kao sa slike, usne, blago roskaste, a oci blago istaknute. I svaki dan takva. Lijepa i uredna na svoj neupadan nacin. I zapricam se ja jutros s njom. Kad gle cuda. Znala sam ja za to. Ali rijetko to ko prizna. A ona je to tako savrseno uradila da je tesko to i primjetiti da je tetovaza. Istetovirane obrve, linija iznad gornjih trepavica, blaga i savrseno se slaze uz njene besprijekorne obrve, a usne kao da je uvijek tek stavila neko roskasto sjenilo na njih. I to je to. Kao da je rodjena takva. Kaze: "Ako se odlucis, ja cu ici s tobom." "Ako," a evo me cijelo jutro analiziram sebe, bi li to trebala uraditi ili ne. U jednom momentu mislim da je super ideja, a u narednom vec kazem sebi: "Pa sta ces raditi ranom zorom kad se dignes?" Zar nije super kad se zena posveti sebi, a u to spada i sminkanje? Znaci i u kupovinu kad ides, nemas potrebe vise gledati one djidje-midje" za oci, obrve i usne... Tetovaze traju od jedne do tri godine. Nisam je pitala zasto od jedne do tri godine. Ko ce ga znati! Pricam ja na telefon sa Almom, i kad sam joj saopstila "rok trajanja", ona sva vazna meni kaze: "Pa to mozda traje duze kod onih sto se manje kupaju!" "Hajd' bjezi budalo," odgovaram joj, a ona se ne predaje. "Tebi bi to bilo manje i od godine, jer kad tebi dodje tvoja "zuta minuta" sa vrucinama, misli na klimaks, i kad se pocnes stresati od ljudske price, znam te, trcis pod tus, da makar imaginarno speres srklet od svega i triput na dan ako treba." Nisam mogla da se ne nasmijem. Ja sam sve u ratu mogla podnijeti, ali nestasica vode me bukvalno ubijala iz dana u dan. Kazu "vazne face" iz polja ljudske psihe da kod ljudi, koji pretjeruju sa ciscenjem je to vise od ciscenja: tako kazu, sredjuju sve ono sto ne mogu srediti u obicnom zivotu. Ja se bas i ne slazem s njima. Nikad nisam trpila neurednost, zapustenost kako prostora oko sebe, tako i sebe. Cak i u djetinjstvu. Ja mislim da se mi takvi rodimo! Mozda grijesim... Probala, promijeniti se, ali ne ide. Samo s godinama, intenzitet se mjenja. Botoksom popravljati bore, definitivno ne bih. Ja u njemu ne vidim neku ljepotu. S botoksom se samo oci smiju. Sve ostalo se zaledi, do daljnjeg. Vidjela kad mu "rok istekne" i nimalo lijepa slika. A tetovaza? Hm, lijepo. Uredno. Bas onako kako ja volim. Samo, bojim se da cu poslije par mjeseci poceti korigovati i tu urednost! Pa sta onda?! http://cinnamongirlclinic.ca/price-list/

Sunday, February 8, 2015

Burek

Ja kad pricam na bosanskom, dajem sebi tu slobodu da mogu reci i hefta, i tjedan i sedmica. Mogu koristiti, uopste, i uopce, momak, decko, mladic;  cura, djevojka, pastir ili coban (ispravno cobanin).....
I mogla bih do sutra nabrajati, jer volim bosansko-hercegovacku sarenolikost cak i u izrazavanju. Dok je se neki odricu, meni sve draza! 
I nikad ne grijesim kad je rijec o bureku. Nema, i nikad ga nece biti: burek od sira!
Zna se da je burek od mesa!
Tacka! 

Friday, February 6, 2015

Valjda sam u pravu...ne znam....

Ne volim glumce i glumice. Ne mislim na fimske, nego u zivotu. Oni, ili one kad mi se pocnu prenemagati i osudjivati druge zbog njihovih postupaka, dodje mi fino da im opalim jednu iza usiju i kazem: "M'rs!" Ali ne mogu. Ne daju mi godine da budem mangup! Isto tako ne volim ni krajnosti. Zna se, gdje, sta i kako ces se ponasati. Nikad nisam simpatisala bas ni one, koji opet svoje guraju i kad treba i ne treba. Nisam ni ja mozda simpaticna njima, ali trudim se ne gurati se tamo gdje mi nije mjesto. Nekako u zlatnoj sredini mi je najdraze. Svi bi nesto da su vazni. Zasto? Svi smo ljudi. I da budemo ljudi, to bi trebalo biti najvaznije. Nema vise ni kao covjek u raspravu da se upustis, odmah nos, do neba. Doslo nekavo ludo vrijeme: ne smijes ni vic ispricati kako valja! Samo ako prica ko poznat, pika se i smjesno je, jebo te. Ja ispricam. Briga me, pa ko se primi, primi! A ne volim ni trac! E joj sto mi je to odvratno. Ono, upovjerenju, a najmanje tri carsije sve vec znaju. U povjerenju: i carsiji i meni! Trac poput onog: "Vidi je majke ti, kako se razbacala k'o da joj je dvadest, ili vidi joj masne, zivota ti!", ne primjecujem. Neka se razbacuje kako ko zna, a i masna nije na meni, briga me, ali me je briga kad cujem kad mi neko prepricava neciju zivot sa svim onim pikanterijama koje nisu za usi carsije. Halo, mislis li da si "cool" sto se smijes necijoj propaloj ljubavi, braku, skoli, poslu, zivotu? I najgore od svega je sto sam primjetila da to uvijek rade ljudi koji su bas to sve na svojoj kozi osjetili: propalu ljubav, ili, brak, skolu, ili posao... Lakse im valjda kad boljeg od sebe hoce poistovjetiti sa sobom, a teze im prepoznati ispruzenu ruku prijatelja. Jednom, umaloh ne uleti u tu klopku! 'Vaka sam, 'naka sam, a sve zato sto mi je valjda u njihovim ocima sve u zivotu potaman. Nije me, iz njihove perspektive zuljalo nista, pa hajd' da me ovako malo ocrne: "Nisam dobar prijatelj!" Nikako nisam postupila damski, ali nisam ni tracala da bi se opravdala! Jok, to je jos gore. Rekla sta mislim i fajront! Od tada, podvlacim ljudima, ne cesto, ali s vremena na vrijeme: "Kad ti nije nesto jasno kod mene, pitaj me!" Zivot bi valjda trebao biti jednostavan. Izadjite, uzivajte u kafi s prijateljima, uzivajte u slusanju muzike, plesite kako znate i kako vam se svidja, postujte tudji uspjeh, srecu, ali ne zaboravite da uvijek kad trebate neciju pomoc ili razumjevanje, morate ponekad sami napraviti korak. Iznenadit cete se, kad spoznate da ljudi i nisu tako losi.

Wednesday, February 4, 2015

Musaka


Slaga bih, ako vam kazem da mi ne godi kompliment: "Ma ne mogu da vjerujem da ti stvarno imas toliko godina!" 
Kompliment od moje kanadske drugarice. 
Ufuram se da je to stvarno tako i onda prvo gledanje u ogledalu me opominje da spustim loptu i da se pomirim sa brojkom koja oznacava moje godine. 
Vidim svaku novu boru, sjede se ne vide, jer sam blajhana plavusa, smijalice nemam na obrazima da me ucine "slatkom djevojcicom u srednjim godinama", mada ni u mladjim nisam pripadala toj grupi...
S tim se mogu nositi!
Ali, ono sto nikako ne mogu da sustignem sa mojim godinama je ta ozbiljnost kod moje generacije. I ono da budem "zena"!
Nikako mi ne ide.
 Prvo mi fale kilogrami, pa da zanjisem poslije svadje "bokovima ozbiljnosti", pa ona frizura sto dolazi sa godinama, ustirkana, sa nijansama cokolade ili kestenjasta, nikako blajhana, nokti nalakirani bojom trule visnje, uska suknja na izrez do pola lista sa stiklom da samo izazove musku mastu, pa ona ozbiljnost u pripremanju i najobicnijeg recepta u kuhanju danasnjeg rucka... 
Ja kad se uozbiljim, tako izgledam kao da me je neko ili nesto povrijedilo i odmah me pocnu ispitivati cak i moji najblizi: "Koji ti je sad?!" 
I djaba se pravdam da mi nije nista. 
Eto tako, neki dan gledam onu jednu nasu kako to njoj ide od ruke. 
Dodjem kuci, napravim "pundju", pa malo jaci karmin, pa suknja, nalakiram nokte, doduse crveni- vristeci,  i stavim one velike perle oko vrata ( poklon neiskoristen, godinama stoji ), skuham musaku i tako napirlitana, sa dozom ozbiljnosti docekam svoje kuci. 
Svi me kao u cudu gledaju, ali ne komentarisu, sve dok musaku ne ugledase. 
"Ma daj musaka, jos poluhladna! Koji ti je danas?! Vidi kako izgledas, poput onih "faraon zena",
pocese da me cascavaju komplimentima. 
"Ali, stalno kukate kako se trebam uozbiljiti, pa ja danas, po isprobanom Daninom receptu."
"Hajde Boga ti, zaboravi da ces ikada biti ta vrsta zene!" 
"Kako to mislis", odmah spremna na svadju.
"Eto vidis kako! Dana ne skace odmah za vrat, a ti u borbi za prava ova, ona, prava zena, zivotinja, "ugrozenih ljudskih vrsta" i ko zna vise cega, mislis s tom facom kad se uozbiljis sto ostavlja dojam onog "odjebi", gleda Simpsonove, skace poput djeteta kad cuje dobru pjesmu.... Treba li jos?! Ili ti moramo reci da si nama takva dobra!" 
Nas nacin iskazivanja ljubavi: "nama si takva dobra". U prevodi: "ma volimo te takvu!" 
Pokisla od mora "komplimenata", trcim u svoju najdrazu pidzamu,  jer se u njoj najbolje osjecam u svako doba dana u kuci, pustam kosu, skidam sminku, vristeci lak sa noktiju i poput prave majke i supruge pitam svoju malu druzinu: 
"Sta cemo sutra za rucak?"
A oni: "Ma pusti sutra, sta cemo sad? Musaka odrvenila!" 

Tuesday, February 3, 2015

Breme: muzicko i humanitarca

Radujem se svakoj dobroj prici. 
Nekad nam do dobre price treba gaziti preko trnja, boli, suza, neizvjesnosti, preko svega onoga sto pokusava da ospori nadu u nama.
Najvaznije je da vjerujemo da mi mozemo to, cak i onda kada su sve nade skoro izgubljene.
Ako date sebi drugu sansu, dat cete i drugima. 
Da bi  dobili, morate i davati: u prijateljstvu, u braku, na poslu, u skoli....
Danas kada smo informisani jedni o drugim vise nego ikada, zahvaljujuci drustvenim mrezama, primjecujem iza paravana silnih misli poznatih mislilaca da se krije nepotrebna zavist, nezadovoljstvo, ljubomora, neostvarenost, i egoizam. 
Od moje srece, ili nesrece, moje boli, ili radosti, uspjeha, ili neuspjeha, uvijek ima veca ili manja,  sreca ili nesreca, bol ili radost, uspjeh ili neuspjeh... Ne zaboravite, ne bi valjalo da smo svi isti i da smo svi poznati. 
Gledajuci borbu Azre, umjetnickog imena Donna Ares, ne moze covjek biti samo posmatrac.
Na svu onu hrabrost i zelju za novim sutra, moras bar pritisnuti "like" kao podrsku.
Sve je iscupala iz sebe, duboko skriveno u sebi. 
I pruzila na pladnju, svima na uvid. 
Hrabro od nje.
A kukavicki i podlo, od svih onih, koji je prozvase zbog osnivanja Fondacije, a ciji je cilj - pomoci ljudima oboljelim od raka. 
Da, dragi moji, svijet je pun obicnih, malih ljudi, koje razara kuga danasnjice, a ime joj je rak.
Ali isto tako svijet je pun poznatih, popularnih, kojima ni na kraj pameti nije da uplate bar jedan Euro, kako bi pomogli tim malim, obicnim, oboljelim ljudima. 
Novine i drustvene mreze su puni o njihovim bogataskim hirovima, a ne o fondacijama poput fondacije ove hrabre zene, koja je u nedostatku i za vlastito lijecenje posegnula za dobrim cinom, ponudivsi na aukciji svojih ruku djela...
Jeste li se ikada zapitali, da sutra mozete biti vi na njenom mjestu i da bi vam zivot, necu reci mogao biti spasen, nego produzen iz Fonda ove hrabre zene? 
Svugdje u svijetu se koriste imena poznatih kako bi se iskoristilo za neko dobro djelo, i sto bi mi bili drugaciji. 
Jedan zivot da produzi, ili da spasi "Fondacija Donna Ares" ispunit ce svoj zadatak. 
A vjerujem da se nece Donna igrati tudjim zivotima, kao sto se ne igra ni sa svojim. 
Valja joj nositi duplo breme: breme muzicko i brema humanitarca. 
Na ovom drugom ako padne, pala je, odmah i na prvom. 
Onaj hrabri osmjeh, pun zivota, kojeg nije unakazaila ni izgubljena kosa, nego naprotiv napravila ga jos ljepsim i jos vaznije, postao je najiskreniji od svih osmjeha sto nam nude iz bosanskohercegovacke stvarnosti.
Naprijed lafice!
Sutra je novi dan i manje boli! 
Znam iz iskustva! 







Sunday, February 1, 2015

Samo vic

Polaze cigo vozacki i pita ga instruktor voznje:
- Kakav je ovo znak?
-Aluminijski, gazda.

Proslost i sadasnjost

Uvijek je nekako sve sto je tvoje ljepse i zivlje u mislima dok si kilometrima i kilometrima dalje od toga.
Sve mi se cini, da ni Jergoviceve price o Sarajevu ne bi bile onako zive, da je on sada u Sarajevu, iako im je radnju smjestio daleko od sadasnjosti...
Djamonja dok je pisao iz Amerike, kao da si u odredjenim momentima njegovih prica mogao opipati njegovu tugu za Sarajevom, a onda kada se vratio, tacno si mogao opipati nepravdu, koju su cinili njemu i njegovom Sarajevu...
Elem, izgleda da je teze sjecati se i pisati o sjecanjima na mjestima, na kojima su se zbila...
Kad bi se jos moglo gumicom izbrisati sjecanja iz devedeset i druge, sve do devedest i pete, pa makar nam ostale sve ove poslijeratne godine takve kakve jesu; bila bi nam sjecanja bogatija za sve zivote sto nestadose u vrtlogu neljudskog bjesnila, a kud ces ljepse i vece od toga?! 
Ovako se batrgamo i pokusavamo sloziti pokidano, i taman kad se ponadamo da smo napokon na pravom putu, iskrsne opet trag neljudskog i vraca nas na pocetak kosmara devedeset druge... Da bi se od njega sakrili, cini mi se, da svi redom bjezimo sjecanjima u vrijeme, kada je ljudskost vladala carsijama...
Isto kao da ljudskosti danas nema. 
A ima! 
Rat je nesto najgore sto se moze desiti u jednom ljudskom zivotu i koliko god se trudili da ga se ne sjecamo iskrsne i bljesne, cak i u momentima kad za to nema neki veliki, valjan razlog.
Nema opustanja! 
Za zivota! 
Uvijek na oprezu.
Podsvjesno, sta li?!
Nekad smo se, u raji zezali i smijali na price nasih roditelja o narodnooslobodilackom ratu od cetr'est prve do cetr'est pete.
Bilo nas je, koji niti smo bili spremni, niti smo htjeli vjerovati da ce se desiti jos jedan rat. Tako brzo!
i ja sam bila jedna od tih.
A danas, jedna mala opekotina, kap ulja, koja je "frcnula" iz pregrijane tave, izazvala lavinu sjecanja i potakla me na jedan nemili dogadjaj iz vremena rata devedeset druge - devedest pete.
Sjecam se kao sad kad se poceo razvoditi plin po stanovima u ratnom Sarajevu.
Stigao je i do nas. 
Humanitarna mala pec, pepeljasto tamno siva, u kojoj smo pekli kruh, kojeg nikad u Sarajevu nije bilo dovoljno, je stajala uz onaj istureni dio zida na kojem je stajala rozeta za dimnjak, koju skoro do rata nismo primjecivali, i napokon smo dobili plamenik, i mogli smo odahnuti da vise necemo na razvaljenoj vojnickoj cizmi kuhati grah i peci kruh. 
Ali, kako u ratu, ni jedna radost ne moze potrajati dugo, tako i radost zbog plina je   uvijek bila kratkog vijeka.
I moralo se biti jako oprezan sa njegovim rukovanjem.
Nekada si morao na ventilu da ga odvrnes do kraja kako bi se plamenik upalio, a nekada bi morao samo bogdu ventila okrenuti i plin bi buknuo puno jace i sistao je poput pretis lonca dok bi gorio.
Vremenom smo se toliko usavrsili da smo na prvo odvrtanje ventila i sistanje, koje bi dolazilo kroz onaj zeleni slauf, znali hocemo li dolazak plina pojacati ili smanjiti, pa tek onda prinijeti upaljac.
Ali kako rekoh, vremenom...
Ovo se desilo na pocetku mog baratanja sa plinom.
Jedan od onih dana kad si ventil trebao odvrnuti najmanju mogucu zericu, a ja sam pozurila. 
Da ga opet ne zavrnu. 
Samo se sjecam sprzene ruke!
 I bola.
Od pocetka prstiju, pa do zgloba.
Suze su tekle poput potoka, a plik je prekrio citav gornji dio sake.
Kako smo svi disali poput jednog u ratu, cijela druzina, sa sprata, se stvorila oko mene.
Neko je predlagao "Jekoderm", sli gdje ga naci u nevrijeme...
Danka je donijela punu serpu hladne vode i natjerala me da stavim ruku u nju.
Cijelu noc smo mjenjali vodu.
Bol je prosla. 
Ono sto je od bola ostalo, moglo se  "durati". 
Ne sjecam se koliko je proslo da sve zaraste; ali se sjecam da je Danka vec poslije par sati nasla i "Jekoderm". 
Na ruci nisu ostali oziljci, ali na dusi jesu! 
A htjela bih da ih zaboravim. 
Ne ide! 
I nikom ja ne sudim.
Samo bih da zaboravim! 
Prokleto ulje iz tave! 
I moja radoznalost: da procitam Jergovicevu pricu, o nekom davno proslom Sarajevu.
I dokle cu vise citati Djamonju?!
Dokle? 
Izgleda sve dok ne pocnem biti poput nasih roditelja pricajuci djeci, i dok mi se ne pocnu smijati "u raji", jer je to tako bilo od devedeset druge do devedest pete. 
A ne prica mi se, ne ponavlja mi se, jer ce im postati smijesno, kao nekad nama.
Bolje je mozda, da jednom nekad, ovo procitaju.
Mozda im nece biti smjesno!
Jer ja i dandanas vjerujem samo u podjelu: na LJUDE i na NELJUDE. 






Saturday, January 31, 2015

Nedjin delirijum


Eto ti Nedje.
"Ako je ona moja zena normalna, crk'o ja dabogda."
"Nije valjda da je doslo do toga?" 
"Kako nije. Hoce zena da joj ja sve maslacke iscupam u dvoristu." 
"I?"
"Sta bona i? Fino sam joj objasnio da maslacak nije korov, da smo u ratu pravili med od maslacaka. I znas sta mi je ona rekla?"
"Sta?" 
"Pa ovdje nema rata, ako se ne racuna ratovanje s tobom."
Zapalio je cigaretu i pogledao preko ograde balkona:
"Vidi stvarno, ni kod tebe nema tih malih zutih napasnika. Kako to?"
"Pa lijepo, kupila "hepek" za vadjenje."
"Ima i to?" 
"Sta se cudis Nedjo?! Kao da do sada nisi skontao?" 
"Nisam! Pokazati ces mi kad krenem kuci." 
"Hocu."
"I kad kupim, necu se odmah prihvatiti posla, pa makar se razmnozili."
"Zasto?" 
"Mozes misliti, ja joj rekao da sam bio profesor, a ne poljoprivrednik, a ona ce ti meni:
"Jesi, bio u skoli, ali meni u kuci nisi"
"Kao da je mene pitala!" 
"Eto sad, necu nikako!" 
"Ne moras, ja sam svoje pocupala, tebi, profesore, ne gine na kraju praviti med."
"Velis, tako daleko ce ici?" 
"Hoce!" 
"Hajde ba ne prijeti, gdje si kupila da idem, dok je jos sve otvoreno." 
"Nemam pojma. Moras pitati glavnog!" 
Par dana poslije, eto Nedje opet.
"Jesam budala, nisam onog tvog poslusao odmah, nego sam se nasao pametan, pa nesto drugo kupio."
"Za maslacke!"
Pogledao me je, zakolutao ocima i nastavio:
"Budala! Znam da onaj tvoj za sve sto nije siguran prvo "zagugla", malo prouci, pa se tek onda upusta u avanturu. Ali meni se nikad ne da, nemam vremena i uzeo sam  nesto na svoju ruku. K'o fol ih naprsces i oni ce uginuti. Vraga, namnozili se toliko za par dana, ma i da sam htio tako, dabogda da bi mi uspjelo. Fino mi je govorila da se "prihvatim cupanja", ali jok ja je ubjedjujem da treba sacekati da djeluje."
"Pa djelovalo je!"
"Jeste, na mene. Nemas pojma koliko. Evo me od jutros pokusavam iscupati sa korjenom, i ne vidim jos narednih sedam dana napredak sigurno." 
"Sta li si ti kupio?"
"Ne smijem ni da procitam. Kao da su oni cvjetovi i zuci i zdraviji sada. Znas kako oni sve nezeljene efekte ispisu malim slovima, a nisam imao naocale kad sam kupovao."
"Ne trebaju ti ni sada. Efekti su vidljivi." 
"Nego, jesi li ti to uzimala?"
"Nisam, zbog susjedove macke!" 
"Sto, ona jede maslacke?!"
"Jesi li se to obradovao da ce pojesti i tvoje?"
Slegnuo je ramenima, a ja vise nisam mogla, pocela sam se smijati do suza.
I on se smijao. Kako ne bi. 
Shvatio je kakvu je glupost provalio, ali nije mogao vise nazad.</p>
"Nisam kupila zbog susjedove macke, jer ponekad dodje i u moje dvoriste. Oni njoj kupuju organsku hranu i ne bi je pustili pitaj Boga do kada vani zbog pesticida, koji su u tom tvom spreju."
"Stvarno, jos bi mi samo trebalo da cija macka ili cuko crknu, pa da ih moram nositi na savjesti," dodao je Nedjo.
"Ih samo na savjesti, a odsteta, folovi - golovi?" 
"Idi ba do vraga, sad si mi jos suhu svezala."
"Eto sad!" 
"Vidis li ti sto ti je drzava i zakon!? Jednim udarcem sve utjeraju "u suru"! Nema pesticida, nema ni ubojstava, nema ubojstava, nema ni zatvora!" 
"Nedjo, bi li ti nesto popio?"
"Idi bestrega. Odoh ja da kazem susjedu da drzi pudlicu dalje od mog dvorista!" 















Friday, January 30, 2015

Monday, January 26, 2015

Ode i Kemica

Svi mi imamo u kuci ponesto sto nas povezuje sa prosloscu. Osim albuma i slika, cuvamo, nekome na izgled, neku bezveznu vazu, otrcani novcanik, "demode" sal... A sve te stvari vezu nas za odredjene ljude i na sam dodir istih, pricaju price po ko zna koji put ispricane, i svaki put pricaju se, uz malo vecu dozu nostalgije. Od kako se salovi i marame vratise u modu, ne znam kakve da kupim i imam, ova smedja, mala marama, s jednom flekom, koju bih mogla naci i zmireci, i koju vjesto sakrijem od pogleda, i koja prica price svaki put kad je vezem oko vrata; ne bih mogla podnijeti da je izgubim. Zato je uvijek cvrsto vezem i ne skidam je nigdje, osim kod kuce. Da mi je ne znam kako vruce. Bila je vlasnistvo moje majke. Citavu njenu mladost pamtim je dotjeranu, s frizurom u najsavrsenijem redu. Uvijek je isla u korak s modom tog vremena i osim pocupanih obrva u tanku liniju i iscrtanih blagom olovkom za obrve, ponekad s malo ruza na usnama i s rumenilom na blijedim obrazima, znala je izazvati svojom pojavom, kako moje, tako i odusevljenje drugih. Priroda ju je nadarila ljepotom, a ona je znala da je neupadno, bez previse smikanja i te kako istakne. Da se razumijemo odmah: priroda mi je dala njenu narav, ali ne i ljepotu. I sretna sam zbog toga. Uvijek vesela, spremna da od problema napravi problemcic, nisi mogao, ako je poznajes, a da je ne obozavas. Davno, ne sjecam se koja je to godina bila, lezeci u krevetu sa otvorenim vratima sobe, nacula sam razgovor mojih roditelja: "Pjevao je "Duso moja", "Gitaro moja", "Jedne noci u decembru", i plakala sam i smijala se dok smo pjevali s njim. I nije me iznenadilo sto se u svakoj pjesmi osjetila njegova emocija, ali me iznenadilo sto je onako mali!" "Pa i Kemo se s tim sam zeza, a ti se cudis?", dodao je moj otac. "Ma znam. Imas pravo; ko zna, da je visok i dva metra, mozda ne bi onda ovako pjevao!" "I ne bi bio Kemica u raji," dodao je moj otac. Poslije godinama sam na televiziji svako njegovo pojavljivanje pokusala da ocjenim njegovu visinu, ali bi sa prvim otpjevanim stihovima, zaboravljala na taj svoj zadatak i kada bi vec bio izvan kadra, obecavala sam sebi da cu ga dobro osmotriti drugi put. Zadnji put Kemu sam vidjela i slusala u Calgary-ju. Bilo je to nekako na pocetku mojih imigrantskih godina. I moj prvi koncert. U tudjini. Svi su htjeli da se slikaju sa njim, da popiju po jednu, da prozbore pokoju rijec... A on je neumorno svima ispunjavao zelje, iako su podocnjaci i umor bili vidljivi iz najudaljenijeg ugla sale u kojoj je pjevao. Dok je pjevao, meni se plakalo, jer me je sjecao na neke sretne dane djetinjstva, na majcinu mladost, koje vec odavno nema, jer ju je rat i poslijeratno vrijeme izgrizlo do neprepoznatljivosti. Bas kao i Kemo te noci, umorna i strpljiva, kao da je cekala samo da dodje kraj. Eto, jutrom, vezucu najdrazu uspomenu oko vrata, probudilo je u meni sjecanja na noc, kada ju je odvezujuci sjedala za stol i govorila mom ocu o Kemici. Ni na koncertu ne primjetih njegovu visinu, zbog nostalgije, koju nam je lijecio svojom pjesmom, a sam se toj nostalgiji pustio. Pustio da ga izjede!

Sunday, January 25, 2015

Pismo prijatelju

Kusur

Sjecate li se one price o zvaki umjesto kusura?. Fakat, ovdje nikad niko nije ni probao da mi zamaze oci na takav nacin. Nina je rodjena u Bosni. Punoljetstvo je cekala daleko od rodjenih. Zbog rata! Prvi put, poslije sedam godina je posjetila rodnu zemlju. Sva sretna sto ponovo moze biti s roditeljima i najboljom drugaricom iz djetinjstva, odlucila je, da je ne tretiraju kao gosta. Prala je za mamu sudje, kuhala s njom rucak, ali isla i u granap. Znate, one male radnje u kojima mozete kupiti gotovo sve sto domacici treba. U njima su vazda radile one pomalo nakrivo nasadjene tete. Ali, uvijek su imale srece! Vazda se nadje neko ko ima opravdanje zasto su one bile bas takve. Kod njih nije bilo zanovjetanja. Samo ono kratko : "Izvoli!" Ako si mali:"Sta ti treba?" Nina, presretna sto moze sa svojom najboljom drugaricom, opet do onog granapa, nije toliko ni primjecivala bezobrazluk i namrgodjen pogled tete-prodavacice. Od svoje osamnaeste godine bila je odgovorna za sve u svom zivotu. Sada, na godisnjem odmoru, racunala je u glavi o svakodnevnom trosenju. Odlucila se na malo rasipanje. Zbog svojih. Sve bi bilo kako valja da nije bilo tog granapa. Prvi dan kada joj je teta vratila bazoku, Nina je pomislila: "Ma hajde, mozda stvarno nema sice." Drugi dan, treci, peti...opet bazoka. Ponekad Boga mi i lizalo. Tek negdje poslije desetak dana, kusura vise nije ni bilo. Hljeb je kostao pola marke, a ona je uvijek davala marku. Mislila je; umjesto da svojima kupim jos jedan hljeb, ja ostavljam onoj teti. Jedno jutro je odlucila cekati na kusur. Stala je u red i kada je dobila hljeb, nastavila je dalje da ceka. Teta je trznula drsko glavom i priupitala: "Jel' kusur?!" "A-ha", Nina je promrmljala. Izasavsi iz radnje upitala je svoju najbolju drugaricu: "Boga ti, sto je ova ovako "nasadjena" svako jutro?" "Pa kako nece! Samo ti i UNPROFOR cekate kusur", odbrusila joj je drugarica. I to najbolja! Sto ti je narod siroke ruke. Ima se,moze se, hvala dragom Bogu!

Bilijar

Davno, prije rata....joj evo me poput mojih roditelja nekada. Ali fakat je tako. Davno, prije rata, znaci prije 1992, poznavala sam neku raju, ustvari, sarajevsku jaliju. Ono, k'o Juka i poput Juke. Zestoki momci iz kvarta. Jedan od tih zescih, uvijek sa Vucjakom uz njegovu desnu nogu bi samo klimnuo glavom kada bi se sreli na trgu, a oni njegovi mali poslusnici bi se okretali za mnom, sigurno, pitajuci se ko mu je ova bezveznjakovicka kad je pozdravlja. U to vrijeme smo, ja i moja drugarica bile zaludjene bilijarom. U pauzima ucenja smo obicno trazile zadovoljstvo u ganjanju crne kugle. Sto smo se pravile vazne, kada bi napokon iz nekog glupog ugla uspjele ugurati "crnu" u pravu rupu. Prije toga bi kao fol racunale nesto u glavi, ganjale po mislima mogucnosti, ako bi je udarili s te strane, kakve su joj sanse da stigne do prave rupe. Obicno bi tada uzela kredu, pa "siljila" bilijarski stap. To nisam radila samo ja u takvim situacijama. To su cinili svi oni koji su mislili da su zajebani igraci. A ja sam tada mislila da spadam u tu kategoriju. Valjda. Kako, stare ti, objasniti, to hodanje oko kugle i mjerkanje uglova, uz "siljalo" bilijarskog stapa nego da je mangupsko. Ma sad kad se sjetim vise sam bila smjesna s tim stavom. Promasila sam bezbroj puta, ali onaj jedan put kada bi slucajno ubacila iz tog "mrtvog ugla" bi mjenjalo sve. Nevidljiva krila bi se dizala i sirila, a ja kao u nekom delirijumu, jos bi usput do naseg mjesta razdvajanja raspravljala sa drugaricom o tom bilijarskom potezu. I ovaj put, zbog ljenosti da se uputimo do Skenderije, odlucile smo se za mjesto gdje onaj s Vucjakom voli da dominira. Nije on bio tu, ali su bili njegovi poslusnici. Odmah je pocelo dobacivanje: "Hajde, pozurite, cekamo vec sat da zavrsite tu partiju!" "Idi potrazi drugi sto", drsko sam uzvratila. "Znas li ti mala gdje si i s kim razgovaras? Mogla bi ti pojesti tu kuglu!" Eto ga sad... Nema u njemu pedeset kilograma ni sa onom Mont jaknom sto je ima na sebi, ali ratoboran poput pjetla. Zeljan borbe!!! A mi smo nove! Taman smo se spremile na ofanzivu, kad eto ti mog jarana, komsije, sa svojim Vucjakom. "Sta ima?" "Nema nista!" "Je li vas ko uznemirava?" " Evo ovaj u crnoj jakni, hoce da prekinemo, jer nema vremena da ceka kad cemo zavrsiti?" Hej, nikad ga nisam vidjela takvog. "Dodji 'vamo", obratio mu se i jos digao kaziprst u zrak i pomjera ga sve unutra i vani kako bi potvrdio svoju naredbu. Pedesetokilas problijedio. "Dzane mi moje, nisam znao da su tvoja raja!" "Je li to moraju biti moja raja", pa mu podje cuske paliti po glavi. On se podje trzati i dizati ruke u visini glave, ali vraga, autoritet je autoritet: "Spusti te ruke i mirno da si stao ispred mene!" Boga mi poslusa, a onda se moj jaran, okrenu prema nama i opet onom kocepernom: "Vidis li njih dvije?" "Vidim!" "Ima da ih zapamtis i da svaki put kad ih vidis pozdravis sa Dobar Dan teta Zijada i Dobar Dan teta Sanja! Jesi li razumio?" "Ali nema potrebe za ovim....", nisam zavrsila, a moj drug me je potapsao po ramenu i rekao: "Izvini sestro! Uzivajte u bilijaru, a ti frajeru donesi damama sta ce piti." Ma mislila sam da mu kazem nema potrebe za ovim teta; jebi ga, tek nam je devetnaesta, ali hajde nejse, makar cemo imati blizu bazu za bilijar. Bez ometanja! Na putu kuci sam se sjetila cime sam ja zasluzila ovo teta Zijada. Jednom se moj jaran posvadjao s curom. Ono njoj branili njeni; sta ce ti jalijas i tako to. On ju je pokusavao dobiti na telefon, ali svaki put bi se javila njena majka ili otac i osuli bi paljbu po njemu. Zamolio me da je ja nazovem i da se predstavim kao njena drugarica ako se jave njeni roditelji. Ona, ako se javi, moj zadatak je samo da njemu predam slusalicu. Naravno, da sam mu to odradila. Ljubav nije paradajz, kaze i Dino Merlin. I frajer zapamtio. A onaj kocoperni nas je stvarno pozdravljao sa ono teta. Probala sam da ga odviknem od tog teta i obecala da necu reci mom jaranu, ali jok! Ne smije. To su te sitne stvari koje cuvaju obraz raji.

Licna karta

Svaki kamen na koji si stao, ulica kojom si prosao, more u kojem si zaplivao, rijeka koju si pregazio, rijec koju su izgovorio, pjesmu opjevao, igru izigrao, ljubav poklonio, suzu prolio, osmjeh i pogled mrznje, zelje, volje, ceznje uputio, svaki promasaj, uspjeh, laz i istina su itekako upisani u tvoju licnu kartu.

Musto, drug Milicioner, iliti gospo'n Policajac

Nije ovo prica o bratstvu i jedinstvu, ovo je prica o raji. Iz jednog vremena koje je proslo, a ostale su uspomena, sjecanja. Zasto ne?! Rodili se u vrijeme kada su "Leviske 501" bile draze od bilo cega. Ih srece, kada bi se nove navukle, pa onda starke, e jos ako bi se "ogrebao" za malo bolji djeparac, sreci nigdje kraja. I kao po nepisanom pravilu, kao znak odrastanja bi dodavali kutiju cigareta, koja bi se dijelila u raji. Niko nije savrsen, pa nismo bili ni mi! Taman kada se pocelo pomalo zakuhavati na nacionalnoj osnovi, nezadovoljni onim sto dolazi, bas u najljepsim godinama naseg zivota poceli smo da od svakog izlaska pravimo dernek. Slucajno, ili ne, u vrijeme tog pocetnog zahuktavanja, kada su djeca pojedinih "komunistickih civija" poklanjali jedni drugima kilograme pepela kao poklon-pepeo sa Dedinja, ili nozeve sa obiljezijima onoga sto dolazi, kao rodjendanske poklone, mi "mala raja" smo samo mogli da vratimo partijske knjizice i da se nadamo da do rata ipak nece doci. Dok su se "civije" nacionalno dijelile, mi "mala raja" smo ostajali cvrsci jedni uz druge, ne bojeci se zla kojeg su nam unaprijed isplanirali. Ja sam sretnik, moja "mala multi raja" je ostala skupa do kraja (citaj do kraja)! Danas, razmjenjujuci sjecanja, Fike se sjetio kada smo poslije ko zna kojeg derneka krenuli kuci i u gluho doba noci, zasuli policajca, tada je bio drug milicioner, ispred Izvrsnog Vijeca pitanjima. A nisu to bila pitanja tipa koliko je sati. Veki, otkacena kao i uvijek je prva krenula u napad: "Kako se zoves, drug milicioner?" "Hajde, curo kuci, kasno je!" "Ma pitam, jer sve mi se cini da sam te negdje vec vidjela!" "Musto," odgovorio je. "E, pa sad znam gdje sam te vidjela! Ovdje, prosle sedmice, na istom mjestu, jebo te! Cuvas partiju!" "A da nisi malo pretjerala, curo," Musto je vec bio sa onom facom "na duznosti". Fike je priskocio i stao izmedju njih, s rjecima: "Cura se samo sali!" "Sa ovim se ne treba saliti," malo popustljivijim tonom je uzvratio drug milicioner. Ih, prilika bila rodjena da se i ja ubacim. "Hajde Musto iskreno, volis li Tita, ili dzamiju vise, stare ti?!" Vidi covjek da s budalama nema sale, pa gleda i na trenutke oklijeva, a ja ne prestajem. "Reci, hajde reci, pa cu i ja tebi reci i ako bude za zatvora, hapsi Musto!" Raja, nas desetak vec se naglas kikocu i gledaju u njega cekajuci odgovor. "Tita zbog plate, a dzamiju zbog starog! Da cujem tebe?!" "Tito se postuje Musto, i dzamija se postuje Musto!" "Pitala si je li volis, a ne postujes!", Musto vec pomalo razjareno. "I crkva se postuje druze Musto!" "Je li ti to mene zajebavas mala?!" Opet Fike, poput pozarnog da ugasi strasti: "Dobio si odgovor! Je li za hapsa druze milicioner?! "Nije" "Dovidjenja vam i sljedeci put necete proci ovako!" E, kad se sjetim prijasnjeg, a i ratnog Sarajeva, disali smo za "multi ovo", "multi ono", a danas smo majstori kako da zaustavimo "multi disanje" covjeku, insanu, stoki, hajvanu... Da mi je sresti Mustu, pa da ga opet pitam: "Jesam li za hapsa, gospo'n policajac?!" "I moze li promjena, ali po mjeri covjeka?!" Sva sam se stresla poslije ovog sna ne znajuci jesam li pred Izvrsnim, ili je to bila java!!!

x

Djamonja

Dodje i meni takav dan kad nista nije potaman i kad Djamonju razumijem u svim dijelovima svijeta. Sjetih se njegovog sjecanja na pjevaljku, Micu Trofrtaljku, i njenog cuvenog stiha: "Turam, guram, al' nece da udje Moja noga u cipele tudje..." I bas kao sto je njemu bilo tijesno u onol'koj Americi, meni je danas jos tjesnje u 'vol'koj Kanadi. Nikako danas da otpocnem dan "onim osmjehom" kojeg vec citas unaprijed, ali red je da ga razvuces. U meni proradio bosanski tersluk, pa jutros ni sebe ne mogu da vidim, a kamo li da se osmjehujem bez razloga. Djamonja me prvo pokosio Micom Trofrtaljkom, e kad mu to nije bilo dosta odnekud eto i onog Atifa Abazovica sto je gotovo pet godina "apstinirao" od Sarajeva, a da je bio na "igli" prije bi se ocistio, a od Sarajeva nema sanse. Tako je to uvijek poslije bosanske carsije, treba vremena da se uskladi proslost i sadasnjost. A kud ces gore, ja vazda samo najbolje crpim iz proslosti. Jutros cu u inat da "vadim" poput bolesnih zuba, sve, ama bas sve, sto mi udara u oci po bosanskoj carsiji. Pa gdje puklo da puklo! Da vidis samo koliko Mica Trofrtaljki sada ima! A sto pjevaju. Ma sta pjevaju, nadvikuju se! I nisu samo u kafani, nego eto ih po ulici, u tramvaju, u taksiju, ma nema gdje ih nema. Sjetih se onog jadnog dede sto je stigao isprepadan i protjeran u nasu zgradu u ratu. Sin mu je vec prije na mjesec stigao i dobio od vojske stan na koristenje dok ovo ludilo prodje. Sjecam se da je bio presretan sto je na prvom spratu, jer veli da je znao, a i bilo je pitanje dana kada ce mu i stari stici bjezeci od zla. Dedo je svako jutro, krijuci se iza kontejnera isao u sakupljanje drva za zimu. I slagao ih u lift. Jedan dan, kada su nam se smilovali oni s brda, pustili su nam struju i neko pametan se odmah dosjetio lifta i casom najbrze munje istovario dedina drva. Kad je dedo skontao da mu nema drva poceo je naglas da se zali:"Hajde sto su mi ukrali drva, ali sto supu?!" Svi su se smijali u sebi i tjesili ga sa onom:"Jebo supu dedo, vazna je ziva glava!" A onda je naisao njegov sin i obgrlivsi ga oko ramena, poceo ga ucutkivati:"De Boga ti, ne kukaj. Bice drva. Hajd' sa mnom u kucu pa cu ti objasniti i za supu." Jasno k'o dan, zasto mu nije prije objasnio za lift. Ni on nije imao pojma. A raja, ne bi bila raja da to sve nije gledala i mjerkala iz prikrajka. Nikad nismo saznali ko je ukrao "supu i drva." Sjetih se i Djamonjine rodice Buce i onog kad mu je rekla da se njegovo Sarajevo promjenilo. I jeste! Onaj sto je trebao dedi objasniti da drva ne slaze u lift post'o glavni lik u gradu. Ne smijes supu ni da spomenes. Odmah te bombarduje onom: "Dje si ba bio kad je gorilo?" Djaba mu govoris da si i ti sjedio u jebenom rovu braneci ovaj grad, jok, ne pika ti se, cim si otisao. Pa bio to "bjeg" tek poslije rata. Na kraju price, ti k'o govno, a on k'o Sarajlija. Sta god kazes, on kaze:"Isto stare mi i kod mene." Ili: "Oca mi i ja im'o isto (recimo biciklo)." Samo ne smijes spomenuti supu. Nema zajebancije i na moj i na njegov racun. Jok. Samo na moj. Pa ti vidi isplatitli ti se tersati i u 'vol'koj Kanadi. Djamonja po screwdriver-u ( jus vodka), a ja po dusi, nazivo i trezveno! Uvijek! E hajd' sad ovo uzmi s rezervom, citaoce. Ako si mogao njemu, sto ne bi mogao i meni!

x

Poslije Mabele odoh u Dva Ribara

Polako se poce otapati ona zelja sto se nakupljala oko srca pune dvije godine. Zajutrih na najljepsem mjestu, uz dragu prijateljicu, u svijetu mirisa knjige. Mabela. Najtoplija u skrovitom dijelu Skenderije. Dok razgovor poput zubora, uz miris kafe i knjige ne zapinje ni na trenutak, bas kao da smo svo vrijeme bile skupa, jutrenje bi bilo prekinuto samo tragacima za dobrim stivom, a ja bih se sladila iz prikrajka citavom svijetu sabranom na jednom mjestu. Sada mnogi trce ka novim, nadmenim mjestima, mada ja hodajuci preko platoa Skenderije osjecam puno vecu bliskost sa ovim gradom. Pa i "teta Razapeta" kao da onim svojim stavom prkosi vremenu u kojem je ne prepoznaju. Uz oprez, sidjoh niz stepenice i zaputih se brzim koracima na jos jednu sarajevsku kafu, uz Miljacku, u Dva Ribara. Zasto bas u Dva Ribara, a bezbroj mnogo ljepsih i atraktivnijih sarajevskih basta prizivaju nas svojom ljepotom?! Za putnika, tu nema ama bas nista! Odakle ce on znati da je ona zadnja stolicu, u basti, s lijeve strane ako ides od Akademije, a iza je trafika, mjesto za gospodina koji se rodio u istoj zgradi, tu u blizini, u kojoj i dandanas zivi, i koji vec pola svog zivota, jutro pocinje bas s tog mjesta; osim zimi kada se premjesta, s desne strane, uvijek gledano ako ides od Akademije; opet u cosak, uz onu cvijetnu ogradu, odakle ima fantastican pogled na Cobanija most. Ne moze taj putnik namjernik ni za trenutak osjetiti te vibracije koje dolaze od stola iz coska i tacno po njegovom pogledu konobari primicu rezervnu stolicu na koju odlaze sve svoje stvari kako bi stol bio slobodan za jutarnje novine i kafu. Zna se, da tu moze privuci stolicu, osim njegovog zivotnog druga, jos par njih, koji znaju sve te njegove navike, postujuci ih kao i njega. Nekada su, poput Cobanije, svaki dio Sarajeva imali jednog takvog kome su gazde kafane znale "damar" i takvog gosta su dozivljavali kao neizostavni dio u svom vlasnistvu. Sad ce neko, od neznalica jos da pomisli, kako taj samo iz coska mjerka i odpuhuje na sve svojim terslukom, ali vara se. Uvijek je bucno oko tog stola, iako djeluje kao da se nista ne desava. Preko onog zidica, ukrasenim cvijecem, naginju se stariji, mladji, noviji, stari i najstariji stanovnici Cobanije. Razmjenjuju pozdrave, misljenja, osmjehe, a ponekad i neko dovikivanje i mahanje u prolazu. Tu je jos uvijek ziva ona rasprava o FK Zelji i FK Sarajevo, mada se vrlo dobro znaju njihove danasnje nogometne mogucnosti. Opet se na kladionicama, uz skromnu penzionersku markicu gubi na takvim opkladama i raspravlja se do prvog jaceg sarajevskog sunca, a onda se polako povlace ka svojim rashladjenim stanovima i ceka se njegov zalazak, kako bi se s druge strane Dva Ribara pila kafa i opet skupljalo drustvo u cosku, oko covjeka sa onom sarajevskom dusom. A vecernja kafa bi trajala tek toliko dok se ne bi razigrao nocni zivot, koji je ljubitelje te strane Miljacke dovodio ka Dva Ribara. On bi se uz glasno oprastanje s konobarom pozdravljao, kupeci svoje stvari, stavljajuci na znanje da je do narednog dana njegov stol slobodan. I mi, koji bismo tek odlazili ka zivljoj Ferhadiji bi se dizali, zajedno s njim, i krenuli ka potpuno drugacijem Sarajevu, sa druge strane Miljacke. Takvi coskovi, prepuni iskrene ljudske price, vracaju me uvijek iznova ka Bosni. Poput mostova preko Miljacke, spajaju novo i proslo, mlado i staro.

x