Babo Atif

Dok sam sjedila u svom dnevnom boravku u Sarajevu, poslije rata, mastajuci da jednog dana napustim sve i krenem u novi izazov za zivotom, nisam ni slutila da necu moci pobjeci zauvjek od te "prokletije" koju svi na momente mrzimo, a opet ne mozemo bez nje. Ko bi rekao da cemo vazda jednom nogom biti u Bosni, a drugom na Zapadu, koji nam je dao sve ono sto nam Bosna nije dala, niti hoce, a opet se ona malo vise voli. I ponekad me stid sto je to tako, ali kako cu izbrisari sve ono sto me je obiljezilo od rodjenja. Ovdje si slobodan, poput ptice. A tamo, u Bosni, slobodan si poput ptice slomljenih krila. Taman mi dan krene podmazan kao po loju, a onda negdje kao iz coska proviri ona ulica platana, ili zamirise burek iz onog papira... A uvijek su mi isli na zivce oni carsijaneri koji bi mahali okolo s tim burekom i papirom. Uvijek..

I jos kad ga sretnes s pitom u ruci, a znas ga i red je da se pozdravite:

"Sta ima?", pitas ga.

A on ti s punim ustima odgovara:

"Nema ba nis'a, evo malo kupio pite da pojedem, jarane".

Iskrsne cak i ona buregdzinica Sarajka. A jos najgore od svega, sjecam se i imena njenih prijeratnih vlasnika, Ali i Aziz, dva brata. Sta mi je?! Kao kakav samrtnik na postelji, vazda imam neke zelje neispunjene, pa sad koristim priliku da se zrtvuju za mene.

Kad stignem u Seher, pravo cu u buregdzinicu i onako pola kilograma u papir, nek' mi zamota, bureka...

"Pa jedite, gladne oci!"

Ih, vraga, taman odluecim da sam zavrsila s burekom, kad u glavu mi se uvrtila ona od Zabranjenog pusenja "Babo Atif". Umjesto da zaustavim takva naviranja danas, ja se razmasem pricom o Pusenju i babi Atifu. I kad sam skoro dosla do zapleta price, pogledam malo bolje svog sagovornika i imam sta i vidjeti. Ona me nista ne konta! Ko da nije iz Bosne, a jeste!

Stanem i ne zavrsim... Samo onako za sebe promrmljam:

"E, moja ti!"

A ona?! Nije ni skontala da pricu nisam zavrsila.

Ko mi je kriv, sto sebi kvarim slobodu! Ko?!