Samo san

Usnuh Bosnu. Sva u beharu. Vidjeh ljude. Nasmijane... Krenuh od Sebilja, lagano, znanim putem. I ne izdrzah, pruzih ruku ispod cesme da osvjezim grlo suho... A kad eto djece, glasno vicu: "Stigla demokratija! Stigla demokratija!" A u redu iza mene poluglasno potvrdjuju: "Istina je! Komsije se vole!" I krenuh jos dalje... Zubor ljudi, poput rijeke... Opet djeca, sada cute... Bolesnim pogledom, streljaju nas... Narod i sapat: "Dosta im je... Pretjerali smo... Hoce djetinjstvo..." Cujem sebe:"Gdje je demokratija?!" Narod cuti... Djeca placu. Placem i ja... Ugledah klupu.. Na klupi djecak, brise suze i pita me:"Kako to, da svi Srbi, Hrvati, Bosnjaci, mogu da zive jedni s drugim u "tvojoj Kanadi", ovdje nam cak i nebo djele?!" Brisem mu suze i s uzdahom odgovaram: "Ako hoce, mogu oni jedni drugim oprostiti! Daj mi ruku, idemo da te umijem!"