Tolerancija

Sjecam se kao juce tih krupnih zelenih okica, koje su uvijek znale izvuci najtopliji osmijeh. Edo je bio drago i milo dijete. Nije bio placljivko, pa je zbog toga jos vise bio simpatican. Prvi unuk, s majcine strane.

Majka mu se udala sa osamnaest godina. Otisla je iz grada u selo, zbog ljubavi. Uzaludne su bile sve molbe da to ne radi. Nije bila ni svjesna da je ceka zivot potpuno drugaciji od roditeljskog doma. Roditelji su uvijek osjecali griznju savjest zbog te njene odluke, pa dolazak prvog unuka im je bio jos jedan jaci motiv da je odvoje od sredine u kojoj su zivjeli. Nisu htjeli njen razvod. Samo su htjeli da ih nekako vezu za grad.

Edo je dijete rodjeno pred pocetak bosansko-hercegovackog pakla. Odmah na pocetku rata su morali napustiti, u zbjegu, svoj dom. Bio je na istom mjestu kada su mu oca ranili. Ali, uz srecu, prezivjeli su i nakon pune dvije godine opet je zagrlio svoje najdraze: nanu i dedu.

Nana i dedo su se vrlo tesko nosili sa ratnjim desavanjima i promjenama koje je rat donio. Nisu oni bili nista drugaciji od mnogobrojnih bosansko-hercegovackih porodica stilom i nacinom zivota u ono prijeratno vrijeme. Dedo zakleti ateista, a nana je vjerovala u Boga, ali da se poput pravog muslimana molila, nije. Tita su voljeli i cjenili i kao drzavnika, a i kao covjeka. Njima je onaj sistem bio savrsen. Putovali Jugoslavijom, druzili se sa svima. Njihova vikendica je bila vrlo rado posjeceno mjesto s prvim pticijim cvrkutom. Tu su se vikendima orile sevdalinke, dedina omiljena Tereza Kesovija.. Bila je to mala jugoslovenska druzina koja je uzivala u svim praznicima. Rat je sve pokvario, ali oni su se otimali! I venuli!

Unuk je kao svjetlost najljepse sunceve zrake stigao u dom, koji se polako poceo da gusi od stvari koje su bijesnile vani. Upisali su ga u skolu. Kada je trebalo ici na roditeljske sastanke, nana se svadjala s majkom, ako bi ova htjela ici umjesto nje. Svaki put, ako je imao dvije petice, nana bi se hvalila da ima cetri. Tako uvijek....sve sto je vezano za Edu bi se velicalo.

Ubrzo je stigla i vjeronauka u skolu. Gdje mali Mujo tu i on. Djeca su imala zadace iz vjeronauke. Kada bi ih uciteljica pitala ko im je pomagao, vazda su odgovarali, nana. Sjedeci za kuhinjskim stolom, pisuci zadacu dok su nana, dedo, mama i tata pratili svaki njegov pokret dosao je red i na vjeronauku. "Nano, kako cu ovo da uradim?" Nana je procitala pitanje i odgovorila mu:"Ne znam, Edo!" A on ju je u cudu pogledao i upitao:

" Pa kakva si ti nana, a ne znas. Sve nane znaju vjeronauku!"

Tu noc su mu probali objasniti nanino vjerovanje, a dedino nevjerovanje, Titovu Jugoslaviju i jos puno stvari. On je sutradan dobio jedinicu, jer je odlucio poput dede, bez domace zadace, iz vjeronauke. Ali, kao i sva djeca nije volio da bude drugaciji. Smijali su mu se kada je jednom napisao da bi volio zivjeti u zemlji u kakvoj je zivio njegov dedo. Godinu dana je bojkotovao vjeronauk, a onda je, jedan dan, poput pravog "starmala" rekao dedi: "Nedjo mi je rekao da nije sala zanemarivati vjeronauk. Moze mi se "obiti o glavu!" Rek'o mu babo da djeca i u Hrvatskoj, i u Srbiji, idu na vjeronauk." Dedo je klimnuo glavom i samo prokomentarisao: " I prije su, mnogi isli, ali nije bilo pod moranjem!"

Edo je dao sve od sebe i nije dugo proslo, shvatio je gradivo iz vjeronauke. Danas, kad prica s dedom kaze: "Ne volim ja dedo sto nisam ostao drugaciji, u borbi, za drzavu, po tvojoj mjeri, za covjeka, vjernika ili nevjernika. Ovi nam se obise o glavu!"

E kad bi svi vidjeli Bosnu i Hercegovinu kao dedo, bilo bi puno ljepse svima. Dokle ce se zajednicki zivot Srba, Hrvata, Bosnjaka i ostalih odmah pripisivati komunistima?.

Zivimo pod istim granicama naseg neba, a umjesto mrznje ili ljubavi dobro bi bilo poceti sa tolerancijom, kao sto to radi Edin dedo.