Kusur

Sjecate li se one price o zvaki umjesto kusura?. Fakat, ovdje nikad niko nije ni probao da mi zamaze oci na takav nacin. Nina je rodjena u Bosni. Punoljetstvo je cekala daleko od rodjenih. Zbog rata! Prvi put, poslije sedam godina je posjetila rodnu zemlju. Sva sretna sto ponovo moze biti s roditeljima i najboljom drugaricom iz djetinjstva, odlucila je, da je ne tretiraju kao gosta. Prala je za mamu sudje, kuhala s njom rucak, ali isla i u granap. Znate, one male radnje u kojima mozete kupiti gotovo sve sto domacici treba. U njima su vazda radile one pomalo nakrivo nasadjene tete. Ali, uvijek su imale srece! Vazda se nadje neko ko ima opravdanje zasto su one bile bas takve. Kod njih nije bilo zanovjetanja. Samo ono kratko : "Izvoli!" Ako si mali:"Sta ti treba?" Nina, presretna sto moze sa svojom najboljom drugaricom, opet do onog granapa, nije toliko ni primjecivala bezobrazluk i namrgodjen pogled tete-prodavacice. Od svoje osamnaeste godine bila je odgovorna za sve u svom zivotu. Sada, na godisnjem odmoru, racunala je u glavi o svakodnevnom trosenju. Odlucila se na malo rasipanje. Zbog svojih. Sve bi bilo kako valja da nije bilo tog granapa. Prvi dan kada joj je teta vratila bazoku, Nina je pomislila: "Ma hajde, mozda stvarno nema sice." Drugi dan, treci, peti...opet bazoka. Ponekad Boga mi i lizalo. Tek negdje poslije desetak dana, kusura vise nije ni bilo. Hljeb je kostao pola marke, a ona je uvijek davala marku. Mislila je; umjesto da svojima kupim jos jedan hljeb, ja ostavljam onoj teti. Jedno jutro je odlucila cekati na kusur. Stala je u red i kada je dobila hljeb, nastavila je dalje da ceka. Teta je trznula drsko glavom i priupitala: "Jel' kusur?!" "A-ha", Nina je promrmljala. Izasavsi iz radnje upitala je svoju najbolju drugaricu: "Boga ti, sto je ova ovako "nasadjena" svako jutro?" "Pa kako nece! Samo ti i UNPROFOR cekate kusur", odbrusila joj je drugarica. I to najbolja! Sto ti je narod siroke ruke. Ima se,moze se, hvala dragom Bogu!