Hakija

Hakija je bio od onih ljudi sto prihvataju tesko sve sto je novo. Onako kako je naucio godinama zivjeti u Bosni, nastavio je tako da zivi i u Kanadi. Divio se kako u tudjem svijetu mozes biti opet svoj. Samo je jezik bio drugaciji. I za zivo cudo trudio se da ga savlada. Nije mu lose islo. Djeca su ubrzo prihvatila sve kanadsko, a ni zena nije zaostajala za njima. Jedino su u kuci, morali po njegovom. Srecom, za njih, bio je toliko zaokupljen poslom, pa i ti rijetki trenutci kada su svi na okupu nisu tesko padali zeni i djeci. Znali su oni njegovu "tanku zicu".

On je poput pravog pozrtvovanog domacina davao sve od sebe kako bi svoju porodicu usrecio. A djeca k'o djeca, sve su htjela.

Prolazile su godine, djeca su rasla, a Hakijina imovina se uvecavala. Sada se nije vozilo samo jedno auto. Svi su sada imali po jedno. Zena je vec odavno naucila sve o dizajnerima, a njeno cetverosatno radno vrijeme nije ostavilo veliki trag na njoj. Hakija je vec osjedio, dobio onaj pogrbljeni izgled, koji dolazi sa teskim radom. Nije se zalio. Najvaznije je bilo da je porodica sretna.

Ali kako ono kazu da "gladne oci" uvijek sve pokvare.

Hakija im je poceo kvariti "sliku savrsenstva" u onim rijetkim trenutcima kada su svi zajedno. O njegovim sposobnostima su svi govorili u superlativu. Nema tog komsije u ulici kome on nije nesto popravio. Ali nije znao kako da popravi naruseni mir kod najdrazih. Poslije dvanaest sati rada, toliko je obicno trajao njegov radni dan, cak i subotama, odlucio je da subotu, kao i nedelju ostavi samo za porodicu. I opet nista nije stimalo. Ako bi isli u restoran, kritikovali bi njegov izgled, te ofarbaj sjede, uredi te ruke, kupi nesto moderno. Pokusavao je objasniti da su zuljevite ruke od posla, a da su sjede od brige hoce li sve uspjeti poplacati na kraju mjeseca. O modi nikad nista nije znao, pa je to velikodusno prepustio zeni. Eto, bar u tome da joj ispuni zelju. Kupila mu je cizme-kaubojke, sesir kaubojski, kariranu kosulju uz jeans, remen sa rogovima.... Nije se bunio. Obukao je njoj za ljubav. Ali vraga, sada je htjela nocni zivot.

Trpio je jos par godina, i kada je kcerka odselila sa momkom, buducim muzem, sin otisao u drugi grad zbog posla, odlucio je okrenuti novu stranicu u zivotu. Poceo je zalaziti po barovima, a vrlo cesto i po kockarnicama. Radio je osam sati na dan i cim bi se istusirao uskakao je u novi "outfit" koji mu je zena kupovala. Poceli su polako nestajati dolari, a i vozni park vise nije bio tako velik. Zena je koristila usluge gradskog prijevoza do radnog mjesta. Ni sada nije bila mirna. Pocela mu je brojati sta ce "nasi" reci kakav zivot on to vodi. Postao je sramota za njihovu malu obitelj. A najgore od svega, s njim je isla u barove, u kockarnice, na planine, more, u Bosnu.. Nikad nije ni probala da promjeni to njihovo rasipanje. Sad je bio nesposobnjakovic, jer nije dovoljno zaradjivao.

-Poslije zime njoj stvarno treba duzi odmor, poslije ljeta joj zaista godi skijanje, u vrijeme godisnjih odmora sve ce joj drugarice biti u Bosni, a ona nece....

A onda je jedan dan potrazio advokata i zauvjek je oslobodio od sebe. Ne nosi vise kaubojske stvari, ne radi vise samo osam sati, djeca su dobila djecu, pa sad se bolje razumiju, a nasao je i "savremenu Bosanku". I nije je stid Hakijinih zuljevitih ruku, ali je stid kad se "nasi" smiju njegovoj bivsoj sto mu se ruga kakav je. Kaze: "Sramoti djecu u onim "prnjama"." A djeca, samo odmahnu glavom i s ponosom kazu: "Da nam ne bi Hakije, nikad kuce ne bi kupili!" Kazu da ona nije nikad vise otisla u Bosnu, ali da jos uvijek "ganja modu" i nada se da ce Hakija doci pameti. U vezi nje! I mode! A Hakija se drzi one narodne: "Lijepe zene su dobre samo nedelju dana, a dobre zene su lijepe citav zivot!" Eh, sto ti je Zapad!