Sunday, January 25, 2015

Ulicni svirac

Putovati kroz British Columbiu je pravi raj za nas koji uzivamo u planinskim predjelima okicenim svim mogucim bojama koje nam priroda moze podariti. Poput reljefa. Aparat u mojoj ruci ne miruje. Moji su odusevljeni, ali ne na nacin kao ja. Kod mene uvijek preovladava ona doza odusevljenja svojstvena djetetu. Valjda se zbog toga i najbolje snalazim u tom djecijem svijetu. Savrseno se razumijemo. Ima nesto u ovoj voznji sto podsjeca na Bosnu.

Sume, zelenilo je to sto podsjeca na bosanski maj.

Radio se s vremena na vrijeme izgubi u planinskim vrletima i poput pravih Bosancerosa prebacujemo se na Dubiozu kolektiv sa onom o "motherland". Mogla bi biti imigrantska himna. Kisica pomalo pocinje. Djeca polako tonu u polusan, dok nas dvoje putnika u dobru i u zlu, pjevusimo uz zvuke muzike iz nase mladosti.

Lagano, plovimo ka obalama Pacifika.

Jezera pored puta stopljena u planinsko krilo ne ostavljaju ravnodusnost, nego poput najdrazih uspomena ostaju zapisana u nasoj memoriji. Zauvjek.

I vec unaprijed se radujem sto su ponovo proci pored tih zapisanih uspomena, opet za nekoliko dana.

Priroda ovdje, na nekim mjestima dostize svoje savrsenstvo. Jorgovani, i svo ono procvjetalo drvece uljepsavaju i nadoknadjuju sunce u danasnjem kisnom danu. A Vancouver je nezamisliv bez nje.

Sitna kisa, pomalo iritirajuca, sa bezbroj olovno-teskih oblaka koji plove nad nama pokusavaju nam ukrasti trenutke uzivanja setajuci ulicama prepunih ljudi, s kisobranima ili bez njih. Kafa u jednoj od bezbrojnih basta upotpunjava jutrenje.

Kao i svaki grad i ovaj ima svoje ulicne svirace, narkomane, cudake i uzurbanu masu, bezbriznjake, radoznale poput mene.... Koliko razliciticitosti na jednoj raskrsnici dok se ceka znak za prelazak te iste. Ova basta ima fantastican pogled na "zilu kucavicu" grada. Opet cu poslije svratiti na jos jednu kafu, zakljucujem za sebe.

Sve bi bilo puno obicnije da ne stigosmo na najljepsi dio, gdje grad u svoj svojoj velicini prkosi sa svog uzvisenja na onu prostranu, vodeno-plavu povrsinu. Palme, veseli prolaznici, mnostvo razdraganih u setnji obalom, a zvuci muzike su ti koji upotpunjuju prizor Vancouver-a kakav je zaista u svom najsvjetlijem ruhu. Cak i sunce je nadjacalo one olovno-teske oblake i nasa mala druzina ne odolijeva ni kestenima veselog ulicnog prodavaca.

Pauzu u razgledanju smo popunili posjetom Sarajliji, koji vec u mislima polako pakuje kofere na putu ka rodnom gradu.

Novi zivot, sjecanja, poput brzine munje pokusavamo sloziti u nas kratki susret. Slikanje na balkonu, a u pozadini Vancouver i Ocean. Milina oko srca sto slika nije iz kakvog "u pozadini kvarta". Dogovor pada za sljedecu kafu u Seheru. Jos samo sa zenom da se sloze oko datuma.

Na rastanku :

"Radim na zeni, za Sarajevo!"

Vec sutradan napustamo Vancouver: grad Zimskih Olimpijskih igara 2010, grad sa nevjerovatnom florom i faunom, i jedan od najvecih industrijskih centara u Kanadi, grad filmske industrije....

Na putu smo prema Seattle. Grad u USA. Poznat po proizvodnji Boeing-a, sjedistu Microsoft-a i Amazon-a, grad sa najvecim postotkom visokoobrazovnanih ljudi u USA.

Ali to je i rodni grad grupe Nirvana.

Jimi Hendrix i Bruce Lee su tu na svojoj vjecnoj adresi... Grad u kome je otvoren prvi Starbacks.

Odmah me na prvi pogled sarmira. Iako poput Vancouver-a ima dosta kise, danas je suncan. Ulice pune zivota. Ljudi su drugaciji, jos "razlicitiji" od ljudi u Vancouver-u. Ulicom se prolama zvuk saksofona, kojeg osim gradskog zamora jos narusava u svom nadvikivanju onaj sa sjedom bradom, koji se oglasava na svako zatvaranje semafora, pa iz sveg grla demonstrira, nama na drugoj strani. I svaki put tako. Na crveno, vice, upozorava,iz sveg glasa.

Na zeleno, masa se pokrece, a sjedi demonstrant se povlaci ka izlozima Starbacks-a i nijemo ceka sljedece crveno svjetlo.Mi smo svoj zdatak ispunili. Cak smo se uz cuvene pokrete Bruce Lee-a uslikali na njegovoj zadnjoj adresi s koje se pruza pogled na grad od kojeg zastaje dah i ima dusu od onog ulicnog sviraca. Polako, uz jos jedno jutrenje u Vancouver-u krenuli smo na put ka Banff-u, Calgary-u, nasem domu.

No comments:

Post a Comment