Inzinjer i inzinjerovca

Tacno je doslo vrijeme one jedne "inzinjerovce".

Davno, jos u Titovo doba, kada su se razvodili telefoni po kucama, dosao red i na njenu kucu.

Muz joj je bio inzinjer. A ona je bila prava ljepotica. U selu joj nije bilo konkurencije.

Poslije osam razreda skole, njoj je jedini cilj bio da se uda. Do osamnaeste godine zavodila je svojom ljepotom i momke iz drugih sela sve dok jednom nije dosla u grad, poslom. Tako je pricala, a dok bi pricala, on bi je gledao ocima kako samo znaju zaljubljeni muskarci.

Tu je upoznala svog inzinjera. On nije bio od onih koji su sanjali zenu s karijerom, vec naprotiv, uvijek je vjerovao u ljubav. Dok su gradske cure oblijetale oko njega, njemu je pogled zastao na njoj i ni sekunde se nije dvoumio da dodje do njenog srca.

Drzala ga je godinu dana "na vruce i hladno", tako je govorila, a onda mu je pukao film i zaprosio je.

Uvece bi setali gradskim ulicama, a ona bi ga drzala ispod ruke, dok bi se on sepurio poput pauna kada bi primjetio upucene poglede muskaraca ka njegovoj muzi.

Kupovao joj je najmodernije haljine, a frizer je svake sedmice njene uvojke crne kose pravio jos atraktivnijim i koliko god covjek htio da je ne primjeti, bilo bi nemoguce.

Nikada nije radila, nego se posvetila odgoju dvojice sinova i cekanju inzinjera na balkonu svaki dan, bez obzira na vremenske uslove. Izbacila bi svoju bijelu rucicu i mahala bi mu sve dok ne bi nestao iz njenog vidokruga, ne obaziruci se na ljubomorne poglede svojih drugarica, s kojima bi s vremena na vrijeme ispijala kafe.

Dok su one njoj bile zavidne na ljubavi sa inzinjerom, ona je njima zavidila na nekim drugim stvarima.

Tako je jedan dan dosla u knjizaru i trazila pola metra crvenih knjiga za regal.

Kada joj je radnica u knjizari rekla da je ne razumije ona je kao iz topa ispalila:

"Pa iste takve ste prodali mojoj komsinici Mirsadi!"

Carsija ne bi bila carsija, a da ne sazna od Mirsade iz prve ruke o neobicnoj zelji inzinjerove ljubavi.

Pile su kafu zajedno, i u momentu "inzinjerovca" je spoznala knjige u regalu.

Naravno, nije je pitala o autoru, niti o naslovu knjiga:

"Gdje si kupila knjige Mirsada?"

"U nasoj knjizari", odgovorila je Mirsada, misleci na knjizaru u kvartu.

Dosla je kuci, uzela metar, izmjerila prostor u regalu i sa tacnim mjerama stigla u knjizaru.

Nadimak "inzinjerovca", u carsiji je zazivio u vrijeme bas tog razvodjenja telefona.

Dosavsi u njenu kucu, upisujuci podatke o domacinima, jedan od radnika ju je upitao:

"Sto vam je muz po zanimanju?"

"Inzinjer," ponosno je uzvratila.

"A vi?"

"Pa inzinjerovca!", pomalo uvrijedjeno je uzvratila.

Eto od tada je inzinjerovca.

Poslije, sto god bi se desilo u carsiji, kao ono poput knjiga, ili pitanja o zanimanju pripisivalo bi se njoj.

Kazu da je isla u "Borovo", prodavnicu obuce, da kupi crnu kremu za cipele broj 43, kako bi ih naglancala svom inzinjeru, i da je trazila "tablete za povracanja do Doboja!"

Ko ce ga znati?! Moze biti svasta....

Tek jednom, neka joj je drugarica probala skrenuti paznju, ali ona se uvrijedila.

"Ja znam da je nas doktor studirao petnaest godina, ha... Niko mu se ne ruga. Sto ja ne bih mogla biti "inzinjerovca" kad se zna da je moj muz itekakav inzinjer!"

Iako ju je probala razuvjeriti, i objasniti joj, bez obzira na godine studiranja naseg doktora, on je ipak, na kraju, zavrsio za doktora.

Ali, nije uspjela.

Svrstala ju je na listu njenih ljubomornih drugarica. Samo ponekad bi kafu popile, zbog muzeva, jer su oni redovno igrali saha, ljeti, za stolom, iza zgrade.

A inzinjera je to sve zabavljalo, i kao da ju je jos vise obozavao kada bi mu se zalila na takve stvari.

Samo bi se smijao i govorio joj:"Pusti to!"

Ona bi se hvalila drugaricama i opisivala do u detalje kako bi je milovao po kosi, ljubio joj trepavice na poluzatvorenim ocima da otjera ruzne misli od nje.

Danas me jedna podsjeti na nju, sa izjavom, ali bez sarma je.

Nema "inzinjerovcin" sarm, pa i ne zasluzuje pricu.