Bilijar

Davno, prije rata....joj evo me poput mojih roditelja nekada. Ali fakat je tako. Davno, prije rata, znaci prije 1992, poznavala sam neku raju, ustvari, sarajevsku jaliju. Ono, k'o Juka i poput Juke. Zestoki momci iz kvarta. Jedan od tih zescih, uvijek sa Vucjakom uz njegovu desnu nogu bi samo klimnuo glavom kada bi se sreli na trgu, a oni njegovi mali poslusnici bi se okretali za mnom, sigurno, pitajuci se ko mu je ova bezveznjakovicka kad je pozdravlja. U to vrijeme smo, ja i moja drugarica bile zaludjene bilijarom. U pauzima ucenja smo obicno trazile zadovoljstvo u ganjanju crne kugle. Sto smo se pravile vazne, kada bi napokon iz nekog glupog ugla uspjele ugurati "crnu" u pravu rupu. Prije toga bi kao fol racunale nesto u glavi, ganjale po mislima mogucnosti, ako bi je udarili s te strane, kakve su joj sanse da stigne do prave rupe. Obicno bi tada uzela kredu, pa "siljila" bilijarski stap. To nisam radila samo ja u takvim situacijama. To su cinili svi oni koji su mislili da su zajebani igraci. A ja sam tada mislila da spadam u tu kategoriju. Valjda. Kako, stare ti, objasniti, to hodanje oko kugle i mjerkanje uglova, uz "siljalo" bilijarskog stapa nego da je mangupsko. Ma sad kad se sjetim vise sam bila smjesna s tim stavom. Promasila sam bezbroj puta, ali onaj jedan put kada bi slucajno ubacila iz tog "mrtvog ugla" bi mjenjalo sve. Nevidljiva krila bi se dizala i sirila, a ja kao u nekom delirijumu, jos bi usput do naseg mjesta razdvajanja raspravljala sa drugaricom o tom bilijarskom potezu. I ovaj put, zbog ljenosti da se uputimo do Skenderije, odlucile smo se za mjesto gdje onaj s Vucjakom voli da dominira. Nije on bio tu, ali su bili njegovi poslusnici. Odmah je pocelo dobacivanje: "Hajde, pozurite, cekamo vec sat da zavrsite tu partiju!" "Idi potrazi drugi sto", drsko sam uzvratila. "Znas li ti mala gdje si i s kim razgovaras? Mogla bi ti pojesti tu kuglu!" Eto ga sad... Nema u njemu pedeset kilograma ni sa onom Mont jaknom sto je ima na sebi, ali ratoboran poput pjetla. Zeljan borbe!!! A mi smo nove! Taman smo se spremile na ofanzivu, kad eto ti mog jarana, komsije, sa svojim Vucjakom. "Sta ima?" "Nema nista!" "Je li vas ko uznemirava?" " Evo ovaj u crnoj jakni, hoce da prekinemo, jer nema vremena da ceka kad cemo zavrsiti?" Hej, nikad ga nisam vidjela takvog. "Dodji 'vamo", obratio mu se i jos digao kaziprst u zrak i pomjera ga sve unutra i vani kako bi potvrdio svoju naredbu. Pedesetokilas problijedio. "Dzane mi moje, nisam znao da su tvoja raja!" "Je li to moraju biti moja raja", pa mu podje cuske paliti po glavi. On se podje trzati i dizati ruke u visini glave, ali vraga, autoritet je autoritet: "Spusti te ruke i mirno da si stao ispred mene!" Boga mi poslusa, a onda se moj jaran, okrenu prema nama i opet onom kocepernom: "Vidis li njih dvije?" "Vidim!" "Ima da ih zapamtis i da svaki put kad ih vidis pozdravis sa Dobar Dan teta Zijada i Dobar Dan teta Sanja! Jesi li razumio?" "Ali nema potrebe za ovim....", nisam zavrsila, a moj drug me je potapsao po ramenu i rekao: "Izvini sestro! Uzivajte u bilijaru, a ti frajeru donesi damama sta ce piti." Ma mislila sam da mu kazem nema potrebe za ovim teta; jebi ga, tek nam je devetnaesta, ali hajde nejse, makar cemo imati blizu bazu za bilijar. Bez ometanja! Na putu kuci sam se sjetila cime sam ja zasluzila ovo teta Zijada. Jednom se moj jaran posvadjao s curom. Ono njoj branili njeni; sta ce ti jalijas i tako to. On ju je pokusavao dobiti na telefon, ali svaki put bi se javila njena majka ili otac i osuli bi paljbu po njemu. Zamolio me da je ja nazovem i da se predstavim kao njena drugarica ako se jave njeni roditelji. Ona, ako se javi, moj zadatak je samo da njemu predam slusalicu. Naravno, da sam mu to odradila. Ljubav nije paradajz, kaze i Dino Merlin. I frajer zapamtio. A onaj kocoperni nas je stvarno pozdravljao sa ono teta. Probala sam da ga odviknem od tog teta i obecala da necu reci mom jaranu, ali jok! Ne smije. To su te sitne stvari koje cuvaju obraz raji.