Djamonja

Dodje i meni takav dan kad nista nije potaman i kad Djamonju razumijem u svim dijelovima svijeta. Sjetih se njegovog sjecanja na pjevaljku, Micu Trofrtaljku, i njenog cuvenog stiha: "Turam, guram, al' nece da udje Moja noga u cipele tudje..." I bas kao sto je njemu bilo tijesno u onol'koj Americi, meni je danas jos tjesnje u 'vol'koj Kanadi. Nikako danas da otpocnem dan "onim osmjehom" kojeg vec citas unaprijed, ali red je da ga razvuces. U meni proradio bosanski tersluk, pa jutros ni sebe ne mogu da vidim, a kamo li da se osmjehujem bez razloga. Djamonja me prvo pokosio Micom Trofrtaljkom, e kad mu to nije bilo dosta odnekud eto i onog Atifa Abazovica sto je gotovo pet godina "apstinirao" od Sarajeva, a da je bio na "igli" prije bi se ocistio, a od Sarajeva nema sanse. Tako je to uvijek poslije bosanske carsije, treba vremena da se uskladi proslost i sadasnjost. A kud ces gore, ja vazda samo najbolje crpim iz proslosti. Jutros cu u inat da "vadim" poput bolesnih zuba, sve, ama bas sve, sto mi udara u oci po bosanskoj carsiji. Pa gdje puklo da puklo! Da vidis samo koliko Mica Trofrtaljki sada ima! A sto pjevaju. Ma sta pjevaju, nadvikuju se! I nisu samo u kafani, nego eto ih po ulici, u tramvaju, u taksiju, ma nema gdje ih nema. Sjetih se onog jadnog dede sto je stigao isprepadan i protjeran u nasu zgradu u ratu. Sin mu je vec prije na mjesec stigao i dobio od vojske stan na koristenje dok ovo ludilo prodje. Sjecam se da je bio presretan sto je na prvom spratu, jer veli da je znao, a i bilo je pitanje dana kada ce mu i stari stici bjezeci od zla. Dedo je svako jutro, krijuci se iza kontejnera isao u sakupljanje drva za zimu. I slagao ih u lift. Jedan dan, kada su nam se smilovali oni s brda, pustili su nam struju i neko pametan se odmah dosjetio lifta i casom najbrze munje istovario dedina drva. Kad je dedo skontao da mu nema drva poceo je naglas da se zali:"Hajde sto su mi ukrali drva, ali sto supu?!" Svi su se smijali u sebi i tjesili ga sa onom:"Jebo supu dedo, vazna je ziva glava!" A onda je naisao njegov sin i obgrlivsi ga oko ramena, poceo ga ucutkivati:"De Boga ti, ne kukaj. Bice drva. Hajd' sa mnom u kucu pa cu ti objasniti i za supu." Jasno k'o dan, zasto mu nije prije objasnio za lift. Ni on nije imao pojma. A raja, ne bi bila raja da to sve nije gledala i mjerkala iz prikrajka. Nikad nismo saznali ko je ukrao "supu i drva." Sjetih se i Djamonjine rodice Buce i onog kad mu je rekla da se njegovo Sarajevo promjenilo. I jeste! Onaj sto je trebao dedi objasniti da drva ne slaze u lift post'o glavni lik u gradu. Ne smijes supu ni da spomenes. Odmah te bombarduje onom: "Dje si ba bio kad je gorilo?" Djaba mu govoris da si i ti sjedio u jebenom rovu braneci ovaj grad, jok, ne pika ti se, cim si otisao. Pa bio to "bjeg" tek poslije rata. Na kraju price, ti k'o govno, a on k'o Sarajlija. Sta god kazes, on kaze:"Isto stare mi i kod mene." Ili: "Oca mi i ja im'o isto (recimo biciklo)." Samo ne smijes spomenuti supu. Nema zajebancije i na moj i na njegov racun. Jok. Samo na moj. Pa ti vidi isplatitli ti se tersati i u 'vol'koj Kanadi. Djamonja po screwdriver-u ( jus vodka), a ja po dusi, nazivo i trezveno! Uvijek! E hajd' sad ovo uzmi s rezervom, citaoce. Ako si mogao njemu, sto ne bi mogao i meni!

x