Tuesday, March 10, 2015

Svaka mu je zlata vrijedna

Citav zivot je koracao istim stazama. Kada bi odlazio, iz grada, na kratko, zurio bi nazad, sto prije, kao da ce se sve prevrnuti naglavacke dok nije tu.
Dok smo ljeti sjedili u hladu baste Dva Ribara,  pricao mi je da je primjecivao i nova napuknuca u asfaltu, koja bi se pojavljivala dok bi bio odsutan iz svog Sarajeva.
U svom kvartu, gotovo da je o svakom prozoru znao ispricati ponesto. 
Kako i ne bi, jer malo je bilo sretnika poput njega da stanuje, od rodjenja, pa do smrti u istoj zgradi. 
Da ulazi i izlazi na ista vrata. Citav zivot. 
Pamtio je dobro, imena i likove; iz granapa, apoteka, frizerskih salona, mesnica, pekara... 
Poslije zavrsenog fakulteta, uspjesne poslovne karijere, zenidbe, Sarajevo mu se pored svih poslovnih putovanja i bezbroj vidjenih gradova, cinilo uvijek najljepsim.
I do rata je isao u korak, sa vremenom i rajom. Ni u ratu nije bjezao kada je trebalo braniti Sarajevo. 
A mogao je. 
Pa i poslije rata, dao je sve od sebe da se ne slomi, da ne poklekne. 
Pokusavao je shvatiti i koliko god se trudio kao da je bilo uzalud. 
Zadnje godine svoga zivota se zatvarao samo u svoj kvart. 
U njemu je jos mogao pronaci dio sebe. 
Sarajevo, kakvo je volio, polako je pocelo da kopni, zajedno s njim, ali mu pomoci nije mogao. 
Kao ni sebi.
Nisu ga boljele nove fasade, nove boje tramvaja, veliki trzni centri, boljelo ga je ranjena sarajevska dusa. 
"Hoce li primjetiti da sa gradnjom, treba ugraditi i dusu ovoga grada," tako je znao ponekad reci.
Sve vise je uzivao u samoci, na poznatom mjestu, u cosku, iz kojeg je kritikovao pridosle, bahate sarajevske stanovnike. 
"Uvijek je bilo dolazenja i ostajanja novih stanovnika u ovaj grad, ali su ga postovali.
Ovi novi, cini mi se, zele, da ovaj grad postuje njih!"

Zakleti ateista, ali s dubokim, usadjenim postovanjem prema istinskim vjernicima.
Radovao se vrucim somunima, i trudio  se da mu ih majka, uvijek, ima vrele za vrijeme Iftara. Za vrijeme Josipa Broza, i poslije njega.
Spolja, dok ga covjek ne upozna, djelovao je otresito, nadmeno, a oni koji ga nisu poznavali govorili bi:
 "Sta on sebi umislja da je od Boga dat' i da govori kome sta hoce?! Neka me postedi svoga tersluka!" 
A opet, svi su, u sebi likovali, kada bi sjeli za njegov stol. Kao da bi i na njih prenio neku vaznost. 
Cini mi se i da nije bio takav kakav je, sa njegovom pojavom, sirio bi se opet, njegov autoritet. 
Mnogi su znali, namjerno sjesti, u blizini njegovog stola, dok bi se on upustao u rasprave,  njemu vaznih tema, cak i s konobarima, koji su ponekad pjenili zbog njegovih kritika, a opet, kada ne bi dosao u uobicajeno vrijeme, odmah bi se raspitivali i s osmjehom ga docekali kada bi se pojavio sa svojim stvarima, koje je odlagao, uvijek na stolicu do sebe.
Taj dan je bio bas u svom dobrom raspolozenju.
Pravo iz granapa, uputio se, na svoje mjesto, u cosku baste i spustajuci stvari na stolicu do sebe vec je poceo malo da objasnjava, mada je to namjerno, s povisenim tonom radio: 
"E zamisli budale one u granapu. Mjesec dana sam je pustio da me svaki dan zakine za nekoliko feninga. Mene penzionera! I danas sam joj fino dosao na kasu sa konzervom ribe. Kada je otkucala hljeb i mlijeko, uhvatila se konzerve, ali nisam joj dao."
"Ovo je djaba. Pardon, bolje receno, ovo je od onih feninga sto mi ih ne vracas evo vec pun mjesec dana! I ni feninga vise. Tacno sam izracunao!" 
"Ali, gospodine." 
Nisam joj dao zavrsiti.
"Nista ali. Pustio sam te mjesec dana da me pravis budalom. Svako jutro kad se pogledam u ogledalo kao da vidim magarca, kako klapi usima i kaze, nja, nja!  Jer se osjecam prevarenim. Ne dam je tebi, takvoj bezobraznoj. Dat' cu je onom mom kolegi penzioneru, sto svako jutro hoda oko "hajfisa" ne bi li nasao nesto za sebe i kada misli da ga niko ne vidi, vadi iz njega." 
U svakoj njegovoj kritici, mogla se naslutiti neka poruka. Kao da je namjerno, zadnjih godina tako pricao. 
Zar nije imao pravo?!
Osjecate li se vi tako, poput magarca, kad se pogledate u ogledalo, a znate da ste pokradeni, kako materijalno, tako i duhovno. 
U svemu. 
Ili ste se vec navikli, klepiti usima, i reci nja?! 

No comments:

Post a Comment