Sve mi se cini, da ni Jergoviceve price o Sarajevu ne bi bile onako zive, da je on sada u Sarajevu, iako im je radnju smjestio daleko od sadasnjosti...
Djamonja dok je pisao iz Amerike, kao da si u odredjenim momentima njegovih prica mogao opipati njegovu tugu za Sarajevom, a onda kada se vratio, tacno si mogao opipati nepravdu, koju su cinili njemu i njegovom Sarajevu...
Elem, izgleda da je teze sjecati se i pisati o sjecanjima na mjestima, na kojima su se zbila...
Kad bi se jos moglo gumicom izbrisati sjecanja iz devedeset i druge, sve do devedest i pete, pa makar nam ostale sve ove poslijeratne godine takve kakve jesu; bila bi nam sjecanja bogatija za sve zivote sto nestadose u vrtlogu neljudskog bjesnila, a kud ces ljepse i vece od toga?!
Ovako se batrgamo i pokusavamo sloziti pokidano, i taman kad se ponadamo da smo napokon na pravom putu, iskrsne opet trag neljudskog i vraca nas na pocetak kosmara devedeset druge... Da bi se od njega sakrili, cini mi se, da svi redom bjezimo sjecanjima u vrijeme, kada je ljudskost vladala carsijama...
Isto kao da ljudskosti danas nema.
A ima!
Rat je nesto najgore sto se moze desiti u jednom ljudskom zivotu i koliko god se trudili da ga se ne sjecamo iskrsne i bljesne, cak i u momentima kad za to nema neki veliki, valjan razlog.
Nema opustanja!
Za zivota!
Uvijek na oprezu.
Podsvjesno, sta li?!
Nekad smo se, u raji zezali i smijali na price nasih roditelja o narodnooslobodilackom ratu od cetr'est prve do cetr'est pete.
Bilo nas je, koji niti smo bili spremni, niti smo htjeli vjerovati da ce se desiti jos jedan rat. Tako brzo!
i ja sam bila jedna od tih.
A danas, jedna mala opekotina, kap ulja, koja je "frcnula" iz pregrijane tave, izazvala lavinu sjecanja i potakla me na jedan nemili dogadjaj iz vremena rata devedeset druge - devedest pete.
Sjecam se kao sad kad se poceo razvoditi plin po stanovima u ratnom Sarajevu.
Stigao je i do nas.
Humanitarna mala pec, pepeljasto tamno siva, u kojoj smo pekli kruh, kojeg nikad u Sarajevu nije bilo dovoljno, je stajala uz onaj istureni dio zida na kojem je stajala rozeta za dimnjak, koju skoro do rata nismo primjecivali, i napokon smo dobili plamenik, i mogli smo odahnuti da vise necemo na razvaljenoj vojnickoj cizmi kuhati grah i peci kruh.
Ali, kako u ratu, ni jedna radost ne moze potrajati dugo, tako i radost zbog plina je uvijek bila kratkog vijeka.
I moralo se biti jako oprezan sa njegovim rukovanjem.
Nekada si morao na ventilu da ga odvrnes do kraja kako bi se plamenik upalio, a nekada bi morao samo bogdu ventila okrenuti i plin bi buknuo puno jace i sistao je poput pretis lonca dok bi gorio.
Vremenom smo se toliko usavrsili da smo na prvo odvrtanje ventila i sistanje, koje bi dolazilo kroz onaj zeleni slauf, znali hocemo li dolazak plina pojacati ili smanjiti, pa tek onda prinijeti upaljac.
Ali kako rekoh, vremenom...
Ovo se desilo na pocetku mog baratanja sa plinom.
Jedan od onih dana kad si ventil trebao odvrnuti najmanju mogucu zericu, a ja sam pozurila.
Da ga opet ne zavrnu.
Samo se sjecam sprzene ruke!
I bola.
Od pocetka prstiju, pa do zgloba.
Suze su tekle poput potoka, a plik je prekrio citav gornji dio sake.
Kako smo svi disali poput jednog u ratu, cijela druzina, sa sprata, se stvorila oko mene.
Neko je predlagao "Jekoderm", sli gdje ga naci u nevrijeme...
Danka je donijela punu serpu hladne vode i natjerala me da stavim ruku u nju.
Cijelu noc smo mjenjali vodu.
Bol je prosla.
Ono sto je od bola ostalo, moglo se "durati".
Ne sjecam se koliko je proslo da sve zaraste; ali se sjecam da je Danka vec poslije par sati nasla i "Jekoderm".
Na ruci nisu ostali oziljci, ali na dusi jesu!
A htjela bih da ih zaboravim.
Ne ide!
I nikom ja ne sudim.
Samo bih da zaboravim!
Prokleto ulje iz tave!
I moja radoznalost: da procitam Jergovicevu pricu, o nekom davno proslom Sarajevu.
I dokle cu vise citati Djamonju?!
Dokle?
Izgleda sve dok ne pocnem biti poput nasih roditelja pricajuci djeci, i dok mi se ne pocnu smijati "u raji", jer je to tako bilo od devedeset druge do devedest pete.
A ne prica mi se, ne ponavlja mi se, jer ce im postati smijesno, kao nekad nama.
Bolje je mozda, da jednom nekad, ovo procitaju.
Mozda im nece biti smjesno!
Jer ja i dandanas vjerujem samo u podjelu: na LJUDE i na NELJUDE.
Lijepo napisano.
ReplyDeleteŠetajući ovim gradom htio ili ne, pristižu ružna sjećanja. Potiskujući ih vratim se na ona lijepa, doba ZOI 84. i života dostojna čovjeka. Na žalost, na te decenije između dva rata najveću ljagu bacaju oni kojima je i onda bilo jako lijepo.
Gledam ovu našu, sarajevsku mladost koja mnoge stvari ne konta, neka bolja vremena ne pamte, nisu opterećena prošlošću. Ipak uticaj porodice i među njima je daleko od onoga kako smo mi vaspitavani.
Podjele među ljudima duboko su se ukorijenile, a vladajuće garniture samo potpiruju to stanje jer to im je jedini način opstanka. Kako inače objasniti gotovo jedne te iste političke ličnosti na sceni protekle dvije decenije i njihov parazitski odnos prema narodu na račun svoga opstanka.
A ovoj zemlji, bez mnogo filozofiranja, tako malo treba da bi život u njoj bio ljepši i normalniji.
U zadnjoj recenici vaseg komentara sve je receno.
ReplyDeleteHvala na lijepom osvrtu na moj post :))