Friday, January 23, 2015

Hepek

Ona je onaj tip sto ne prihvata nista novo, nego se drzi svojih navika i obicaja cijeli zivot.

Znaci, ne mogu otpakovati poklon pred njom.

Tek kad ode!

Ali, hajde, izdrzacu.

"De evo malo", i spusti onu kesu u cosak ispod sanka.

"Nisi trebala", ja sad kao prava zahvaljujem.

"Kojim povodom", pitam.

Ona me pomalo u cudu pogleda i veli:

"Hajde Boga ti kao da mora biti povod. Ma ja sebi kupila, pa rekoh hajde i tebe da obradujem."

"Hvala ti", a opet kontam cime sam li ja zasluzila poklon bez povoda!

Pijem onu kafu, a sve kontam kad ce ici da otvorim to sto je kupila, i meni, i sebi.

Prvo, ona je ona prava, ali bas prava domacica, sa ustirkanim heklanjem ispod staklene povrsine na stolu, da se i Kanadjani svaki put dive toj njenoj dekoraciji na stolu.

Napokon, ustade, a ja je ispratih s rjecima:

"Mogla si jos malo sjediti i hvala ti sto si me se sjetila u kupovini. Zaista lijepo, ali nema potrebe!"

"Hajde Boga ti, vidjet ces, zaista vrijedi svaki cent!"

Ode, a ja odmah za kesu.

Hej, da ne povjerujes.

Nekakva masinica, ili sjekacica, sta li vec, za kuhinje!

U zivotu, ocima nesto slicno nisam vidjela.

Nema to ni u onim reklamama za brze sjeckanje, miksanje, valjanje, oblikovanje i ko zna vise sta.

"E, gdje me nadje, zemljakinjo?!"

Jos izvadila iz originalne kutije, samo onako u kesi bilo umotano.

Ni uputstva!

A da je pitam, uvrijedila bi se!

Bi, jer bi mislila da je zajebajem!

Znam.

Ovoj jednoj je zamjerila, nesto slicno!

Sta cu sad?

Hodati po radnjama prebiruci slike kuhinjskih aparata.

Prevrni, okreni, ali nikako da nadodjem za sto bi moglo biti.

A da pokazujem drugim domacicama i pitam:

"Boga ti, znas li ti za sto ovo sluzi?! Donijela mi ona kad je bila zadnji put!"

Ma daj! Ne ide, jebi ga.

Da sjece luk, paradajz...nikako, bilo bi previse krupno. Za sir, ma nikako. Nema logike!

Ostavim sve onako na sanku i pocnem pripremati veceru, jer moji samo sto se nisu vratili.

Poslije pola sata, poznata galama, otvaranja vratima i odmah svi prema kuhinji. Kao da su se dogovorili pa u glas:

"Ti kupila ovo?"

"Nisam, dobila na poklon!"

I ne pitaju od koga. Znaci, nije nesto ni njima, a jos nepoznato...

Prevrcu, gledaju, mjerkaju i poslije pola minute svi vec gladni, ne mogu cekati da serviram.

Jeduci, mjerkaju poklon gurnut na kraj sanka i opet pitanja:

"Stvarno, hoces li nam reci sta je ovo?"

Gledam i ne vjerujem da mi ne vjeruju da ne znam!

Eto sad, i pitalica se ukljucuje:

"Mama kako se ovo zove?"

Sta sad odgovoriti! Svi u kuci znaju moju ljubav ka kuhanju.

I tehniku!

Sto jednostavnije i brze!

Nemoj mi komplikovati, majke ti, pitalice, mislim u sebi.

Valja odbraniti sve one razloge zbog kojih svaki put objasnjavam zasto je luk malo vise zagorio, ili meso nije kao prosli put...

Ali da ponekad kuham brze i od McDonald's-a je istina, sto jest, jest.

"Mama, sta je ovo", vec nestrpljiva pitalica.

"Hepek, duso, hepek", a ona dvojica valjaju od smijeha, jer su napokon shvatili da nemam pojma.

Meni nije do smijeha, jer znam i veceras sam "u pilani", od njih dvojice.

Djaba sam "googlala", valja smisliti pitanje, kako da pitam svoju "dobru vilu" sto me "carobnim poklonom" iznenadi.

"Sta ti najbolje ispadne od jela sa onim Hepekom sto mi pokloni?"

Sta mislite, mogu li ja tako da je pitam!

2 comments: